Promaseni - izbor iz stampe

Promašen život najčešće nastaje onda kada čovek, žudeći za nečim materijalnim, nečim što mu se čini veliko, zaboravi na one prave večne vrednosti. Posledice toga su uvek iste. Grabeći trenutno, izgubi se večno.

Mi ne smemo nikad prestati da tražimo istinu. Osećaj da pravda uvek odnosi konačnu pobedu nije samo osećaj već jedina istina. To je činjenica koja se kroz istoriju nameće, i to je jedini put koji treba da nas vodi kroz život. Oduvek je bilo samo pitanje momenta kada će pravda, ta velika rajska ptica istine i sreće, sleteti u naše dvorište. Naravno, da bi sletela, mi ne smemo izgledati i činiti tako da nas se ona uplaši ili zaobiđe.

Naša dela su ona hrana zbog kojih će sleteti kod nas. Kada ta dela budu dovoljno iskrena, snažna i nepokolebljiva, niko neće moći da je zaustavi da se nastani večno u naše dvorište, u naše duše. Tada kada joj svojim činjenjem omogućimo da sleti u naša srca, ona će nas nagraditi. Mahanjem svojih krila rasteraće tminu pakla kojom pokušavaju da nas okruže.

Nebrojeno puta smo bili na ivici, mnogi su tada bili ubeđeni da nam više nema povratka. Onda kada je sve izgledalo bezizlazno, svaki put se u nama budilo ono nešto što nas je vraćalo i ponovo utvrđivalo. To nešto mnogi su skloni da pojednostave, i da ga nazovu samo „srpskim inatom“. Zovu ga tako jer nisu verujući i ne mogu da vide dublje, da prodru u suštinu. Nije se radilo nikad samo o inatu, oduvek je u stvari to bila plemenita i hrabra svetosavska duša. Vera u Boga, istinu, ljubav i pravdu. Samo, nažalost, izgleda da je uvek bilo potrebno nešto teško da nas udari kako bi se onda u nama potaklo i probudilo ono najbolje. Tada se jasno pokazivalo da niko ne može da nas porazi, niko sem nas samih.

„Ipak nisam pobeđen sve dok ne priznam poraz, a ja ga još ne priznajem“

Momo Kapor

Onim malodušnim nismo mi krivi što nisu imali dovoljno vere, što su na prve najave problema reagovali predajom. Onda kad jasno vide kako su jadni, pokušavaju svoju sramotu da sakriju. To čine tako što svim silama nastoje da nas uvuku u istu tu mrežu zla. Žele da sa njima učestvujemo u tom potpunom porazu ljudskosti. Sami su izabrali taj najlakši ali i najgluplji put u sunovrat. Put u kojem je svaka pobeda ili dobitak u stvari samo najava konačnog poraza. Sada kada su i doživeli taj konačan poraz. očajnički pokušavaju da ga drugačije prikažu. Nažalost, otišli su predaleko, dotakli su bezdan. Otišli su u zaborav časti ali su zadužili večiti oreol izdajnika i izroda srpskih.

Naša politička elita je najsličnija čoveku koji ceo život provodi u mraku. Mraku koji je stvorila lažima i izmišljenim prikazima sveta. Taj svet u kome žive poseduje samo njihovu istinu, koja to u stvari nije. Ono što je najvažnije za taj njihov lažni, izmišljeni i izvitopereni svet prevare je da se nikad ne susretnu sa svojim odrazom. Međutim, svako će se kad-tad zateći u neizbežnoj situaciji da sebe mora pogleda u ogledalu.

Tada takvi gmizavci ne mogu da veruju svojim očima. Zamislite tu izbezumljenost kada shvate da je pred njima u ogledalu sušta suprotnost svega onog kako su sebe želeli da prikažu. Ni tada te izgubljene duše ne uspevaju da se spasu, već reaguju onako kako su i živeli, uništavajući sve pred sobom, sve što se sa njima ne slaže. Zato lome ogledalo istine, lomeći i moguću slamku spasa. Pogrešno verujući da ono što oni ne vide ili ne žele da vide ne postoji. Ne uspevaju da shvate da im je susret sa ogledalom bila poslednja šansa.

Kada slušamo druge, izgleda kao da svi znaju gde mi grešimo, šta treba da menjamo. Slušajući taj prepametni Zapad ispada da svako zna bolje od nas šta je dobro za nas. Ne osporavajući bilo čiju pamet, pa ni njihovu, ko može zaista da veruje da onaj ko nije u kući zna bolje od ukućana šta je unutra? Da li smo mi sigurni da je u kući tih pametnjakovića baš sve tako idealno? Pitajmo njihove ukućane, pa da vidimo šta će nam oni reći. Ako to zaista i uradimo videćemo da oni imaju još mnogo posla u svojim kućama. Red je onda da se prvo pozabave smećem u svojim zemljama pa tek onda da komentarišu prašinu u našoj Otadžbini.

Da nisu toliko zaslepljeni zlom, možda bi uspeli da shvate, možda bi im u duše ušla vera, ljubav, nada, istina. Možda bi onda svetlost pravde uspela da razbije tminu nagomilanu u njihovim dušama. Recimo baš onako kao protojereju Simeonu Delevalu. Nekada verniku rimokatoličke crkve a sada svešteniku Srpske pravoslavne crkve u hramu Svetog Save u Parizu. On je otvorio svoje srce i dozvolio da ga obasja zrak dobronamerne i iskrene vere. Pustio je svetlost u svoju dušu a pravoslavlje ga je nagradilo ljubavlju, srećom, nadom, milošću:

„Imajući u vidu da ste kao Francuz, prirodno, bili vernik katoličke crkve, koji duhovni i drugi razlozi su Vas motivisali da pređete u pravoslavnu veru? Uopšte, kakvo je Vaše iskustvo o tome?

– Posle dugih lutanja i molitvi upućenih Bogu, otkrio sam Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Biti pravoslavan, postati pravoslavan, za mene je postalo izraz očigledne želje, ne zbog pobuda ili intelektualnih motivacija, već, pre svega, zbog neke vrste unutrašnjeg divljenja pred nečim što nisam razumeo, ali čija lepota je ganula moju dušu i moje postojanje učinila radosnim.

Neizrecivo osećanje našao sam u pobožnom i liturgijskom životu, koji se služi u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Ja to tako doživljavam i znam da nije reč o romantičnom osećanju. Pravoslavna crkva je odevena ljubavlju, istinom i Božjom milošću.

Čitajući žitija Svetoga Save, Svetog Simeona Mirotočivog i svih vladara Svete loze Nemanjića, bio sam zadivljen. Rekao sam sebi da narod koji Bogu i čovečanstvu daje takve svete ljude ne mogu a da ne volim, ne mogu a da ga ne upoznam. Pa, kako onda mogu da ne postanem Srbin, barem srcem? Srpski narod je kao Hristos ovoga sveta. On je Teodul, voljen od Boga, ali svet je zaslepljen i ne shvata dragocenost službe i molitve Srpske crkve.“ (1)

Očito je iz ovog ragovora da njegova duša nije bila izgubljena onda kada se srela sa istinom. Zato ju je otvoreno i prigrlila. Nama koji smo rođeni kao Srbi je mnogo lakše, samo treba da shvatimo kakvu blagodat imamo i da je onda svim silama ljubomorno branimo. Koliko nam je lakše samim rođenjem, toliko je kazna veća i teža ako se odreknemo onoga što jesmo. Zato uvek moramo braniti ono čime smo rođenjem nagrađeni, ono što su za nas naši preci stekli čineći samo hrabra, pravedna i časna dela.

Stefan Nemanja i Sveti Sava su savršeno razumeli, voleli i vodili svoj narod. Znali su koliko nam je potrebno jedinstvo i vera jer svojim geografskim položajem, gde smo prvi kontakt Zapada sa Istokom i poslednja brana Istoka od Zapada, večito smo osuđeni na oprez. Stefan Nemanja je i pored toga pametnom politikom proširivao granice Srbije a Sveti Sava je uspeo da od Nikejskog carstva dobije autokefalnost za srpsku crkvu.

Upravo su oni dokaz da kad imamo one prave verujuće Srbe, možemo sve. Tada nije važan ni geografski položaj, ni snaga neprijatelja, ni trenutna ekonomska situacija… Važno je jedinstvo, važno je da smo jedna duša. Stefan Nemanja i Sveti Sava su čuvajući ono najvažnije, duhovni identitet srpskog naroda, učvršćivali i snažili majku Srbiju. Hodočasnička putovanja Svetog Save bile su prave duhovne ali i diplomatske misije. Zahvaljujući njima glas o Srbiji i srpskom narodu svugde je nailazio samo na pozitivne reakcije. Takvo duhovno ali i državničko ponašanje sve više je učvršćivalo kako crkvenu tako državnu samostalnost Srbije. Bio je to jasan dokaz da Srbija može da bude telom blizu Zapada i da tu opstaje i napreduje sve dok joj je duša čvrsto pravoslavna.

Onda kada je srpskom narodu duša lutala, Otadžbina je odmah bila napadana i mrcvarena. Davno je Zapad shvatio da je telo bez duše lak plen, zato se uporno trude da nas razjedine i odvoje od vere. Davno je nama zabranjen ulaz u EU, samo što to nisu ozvaničili. Plaše se pravde, istine, ljubavi i vere – za njih je to opasnost i siguran poraz. Zato im je lakše da nas optužuju izmišljajući sve i svašta. Čekamo spremno da nas optuže i za neki „genocid“ koji je učinio Sveti Sava, jer protiv njega satanini sledbenici nisu imali nikakve šanse. Učiniće oni sve pokušavajući da nam otmu slobodu. Mi moramo činiti samo jedno: nikom je ne dati.

DOLINE TUTNjE (2)

Doline tutnje, a gora ječi
I grokću puške, bije se boj.
Dodija ropstvo i ljuta patnja,
Srbin se diže za narod svoj.

Dušmanska ruka pali i ruši,
U ognju plamti selo i grad.
Sunašce jarko s’ neba se kloni,
Neće da gleda taj golem jad.

Nesloge klete bilo je dosta,
Dosta je razdor davio nas.
Sloga nek’ staru podigne slavu,
U slozi leži Srbinu spas.

Slobode zlatne, sunašce jarko,
Celome Srpstvu sini što pre.
Za tebe Srbin krvcu je lio,
Za tebe živi, za tebe mre.

Kada smo složni, kada nam je duša nepokolebljiva u veri, postajemo nepobedivi. Tada Zapad koliko god se trudio neće moći da nas nadvlada. Moraće da se ponovo suoče sa porazom. Njihov poraz će biti utoliko veći koliko ga kasnije shvate i prihvate. Naše je da istrajemo, a to možemo samo ako delima svedočimo svoje reči, baš onako kao i naši preci. Tako uvek odnosimo tu za njih tako teško prihvatljivu pobedu nad zlom. Zato nećemo postati kao oni, promašeni. Ne, nastavićemo čvrsto putem koji nam je ostavio Sveti Sava. Tom veličanstvenom stazom srpskog pravoslavlja, nepobedivog svetosavlja.

(1) geopolitika.rs/index.php/sr/duhovni-ivot/692-2014-02-12-11-38-51
(2) micapetrovic.com/rod_pesmarica.php

Nenad Blagojević

Fond strateške kulture