Poezija i likovnost


Senka Vlahović Filipov "O ilustrovanju knjiga poezije" Banatski kulturni centar Novo Mileševo 2015


U Srbiji se moderno koncipirana ilustracija, uz nesporno vekovima unazad prisutnu srednjovekovnu iluminaciju pergamenata i drugih rukopisa (koju možemo, ali i ne moramo smatrati ilustracijom u savremenom smislu), stvara već nekoliko stotina godina. Za potrebe ovog teksta, pošto ne postoji ni jasno, a još manje od istoričara umetnosti utvrđeno tačno datiranje početka moderne ilustracije u Srbiji, aproksimativno se može uzeti period od dva veka!




Autor;Slobodan Ivkov

Razvoj ilustracije jeste bio vezan za tehnološki napredak štampe i za nastajanje periodike, ali je kod nas još dodatno bio i ograničen istorijskim okolnostima, odnosno viševekovnom turskom okupacijom. Srbima se sve do 1830. godine nisu dozvoljavale ni škole ni štamparije.

Zbog toga je u periodu od 17. do 19. veka srpska literatura štampana u inostranstvu - u Beču i Salcburgu, potom Budimpešti, Sentandreji i Novom Sadu, pa u Trstu i Veneciji, ponegde u Nemačkoj, svugde gde su srpske zajednice u dijaspori bile brojne. Izdanja su posle tajno unošena na teritoriju Srbije pod Turcima i ilegalno bivala distribuisana. Za sve to vreme ovde su središta pismenosti i obrazovanja bile srpske pravoslavne crkve i manastiri, sa svojim čuvenim prepisivačkim školama.

Od tada, objavljen je ogroman broj ilustracija srpskih knjiga i mnogi ilustratori sve do danas sarađuju sa inostranim izdavačima, ali teorija ne prati dovoljno ogroman praktični rad domaćih umetnika.

Naime, srpska teorija primenjene umetnosti jeste obimna, raznovrsna i izuzetno bogata, ali je u najvećoj meri disperzovana. Mnogi časopisi, većinom nespecijalizovani, svojim uređivačkim konceptima šire okrenuti kulturi i drugim oblastima društvenog života, jedni distribuisani preko knjižara, a drugi preko kioska, uostalom kao i mnoge dnevne novine u kojima su stručni tekstovi takođe objavljivani - više ne postoje. Iščezli su Likovne sveske, Književna reč, Stvaranje, Književna kritika...

Nažalost, ima nebrojeno ovakvih primera izdavačkih jedinica, pa i čitavih naslova periodike, koji su do pre 4-5 decenija odvajali velik deo raspoloživog prostora za priloge - različitim povodima isprovociranih analiza, kritika, recenzija ili osvrta eksperata, intervjua aktera, pa i polemika, ali - nema ih više.

I naši stručni časopisi, koji su bili otvoreni i za različito profilisane tekstove o ilustraciji i ilustratorima (prikazi, eseji, vesti, kritike, intervjui...), nestali su, proređeno im je izlaženje ili su u neprestanom previranju. Setimo se samo nekih sjajnih primera: Likovnog života, Kvad-arta, Tabua ili Nju momenta. Doduše, Likovni život se ne da, i posle višegodišnje pauze je živnuo. Samo da istraje!

Kada rezimiramo, zastrašujuće je mnoštvo stručne srpske periodike koja je potpuno iščezla.

Nisu nestale te publikacije samo iz izloga knjižara, ređe kioska, već veoma brzo i iz sećanja naših savremenika.

Stoga su od ogromne važnosti i koristi hemeroteke individualnih posvećenika, kao i, možda i najveća, ona u beogradskom Muzeju primenjene umetnosti. Godišnji Zbornik ove institucije je u ovakvim okolnostima gotovo neprocenjiv.

Katalozi samostalnih i grupnih izložbi su takođe dragoceni izvori podataka, jer najčešće sadrže i studiozne tekstove, popise aktivnosti umetnika ili njihovu kontekstualizaciju, no i za kataloge gotovo da važi isto što je već napisano u vezi s periodikom. Stvaraoci koji su imali sreću da budu predstavljeni obimnijim katalozima (na primer, poslednjih godina Dušan Petričić, Ida Ćirić, Jugoslav Vlahović, Džoja Ratković ili kolektivno ilustratori Politikinog zabavnika) i prisutniji su u svesti savremenih izučavalaca, ali valja se okrenuti i katalozima onih umetnika kojima okolnosti nisu bile naklonjene, pa su i bili manjeg obima.

Mali, ali uticajan izdavač, redovni izlagač na svim srpskim sajmovima knjiga, Banatski kulturni centar iz Novog Miloševa, sela sa svojih 6.000 stanovnika, dve štamparije i dva majstora fotografije, smeštenog negde među lenijama i pustarama između Kikinde i Zrenjanina, svoju teorijsku ediciju Primenljivo pokrenuo je, pošto je smatrao kako je za našu kulturu od prioritetne važnosti da se stručni sadržaji, ne samo o ilustraciji, već i o čitavoj primenjenoj umetnosti, objavljuju grupisano, na jednom mestu u obliku knjiga, bez obzira da li su tekstovi kraći, prikupljeni sa različitih mesta i iz različitih izvora, ili su obimniji, namenski pisani za jedno zaokruženo i izdvojeno izdanje.

Za prvu knjigu ove edicije odabrao je studiju o ilustraciji mlađe teoretičarke Senke Vlahović Filipov (1985). Ona je relativno novo ime na našoj sceni. Pruživši joj priliku, izdavač je želeo da, pored ostalog, diskretno istakne i to kako njen život, posvećenost zamašnoj temi, kao i rad u malom mestu nikako ne moraju da budu prepreke za bavljenje velikim i važnim temama. Ona jeste teoretičarka umetnosti, ali je i ilustratorka, grafička dizajnerka i multimedijalna umetnica. Diplomirala je 2007. godine na smeru primenjena fotografija u Novom Sadu. Specijalizaciju je 2011. stekla na temi "Ilustracija knjige pesama" kod profesora Bosioka Dorua. U vreme objavljivanja ove knjige okončavala je master studije na Akademiji umetnosti u Beogradu.

Za njeno delo O ilustrovanju knjiga poezije izdavač se prvenstveno odlučio, jer, koliko se zna, a nova otkrića i manje zapaženi naslovi su uvek mogući u celokupnoj srpskoj teoriji primenjene umetnosti, postoji još samo jedna slična knjiga koja je u celini posvećena teoriji ilustracije. Reč je o dragocenom delu Ilustrovana štampa za decu kod Srba Vesne Lakićević Pavićević, ali i ono je objavljeno još pre više od dve decenije, 1994.

Naredne knjige iz edicije Primenljivo biće posvećene i drugim disciplinama: keramici, fotografiji, arhitekturi, dizajnu, stripu...

Istina je, tema ove studije pred nama, opet relativno malog obima (112 str), mogla bi da bude i strože, egzaktnije, isključivije i preciznije naslovljena, možda nešto kao: "Kako ilustrovati tu i tu knjigu pesama" ili nekako slično, bez osvrtanja unazad na srodna ostvarenja ilustratora, ili na povlačenja paralela, no, na kraju, ona je ipak realizovana u hodu, nikako ne samo ad hoc, već lagano, od opšteg ka posebnom, dakle i kroz opšti teorijski i kroz precizni praktični deo, i u sinhronijskom i u dijahronijskom ključu, uz mnoštvo ilustracija najistaknutijih savremenih umetnika, kao i onih iz prošlosti.

Posle objašnjenja pojma i definicije ilustracije, istorije knjige uopšte, a potom i začetaka inkorporisanja crteža u tekst, pa predočavanja evolucije naslovnih strana knjige i njihove važnosti, autorka se usredsređuje na vezu poezije i likovnosti.

Posle podsećanja na preteče, kroz ovaj rad je kao poenta izneseno jedno od mogućih viđenja mesta i uloge vizuelne adaptacije prepoznatljivog poetskog diskursa, i to ne bilo kojeg, već vizuelizacije aure jedne od najpoznatijih srpskih muza, žene koja je bila neiscrpna inspiracija Laze Kostića. Najzanimljivije, ni tema nije posmatrana iz prve ruke, već posredno, kroz likovno ilustratorsko viđenje zbirke Večernji akt u devojačkoj sobi Lenke Dunđerski pesnika Radovana Vlahovića, u izdanju Banatskog kulturnog centra iz Novog Miloševa.

U svom delu autorka čitaoca, koristeći domaće i inostrane izvore i literaturu, prvo provodi kroz opštu istoriju, teoriju i praksu ilustracije.

Autorka potom pravi pregled ove grafičke discipline, primenjene samo na poeziju, u Srbiji i van nje, da bi na kraju sa opšteg plana prešla na posebni. Kroz primer sopstvenog rada na knjizi poezije "Večernji akt u devojačkoj sobi Lenke Dunđerski" in vivo je prikazala sve etape kreacije i dileme sa kojima se, kao i svaki drugi ilustrator, sretala tokom posla.

Vlahović Filipov je promišljala i samu prirodu ilustracije, kao i njene semantičke implikacije, jer je, inspirisana čitanjem poezije, prvo za sebe, nezavisno, slikala klasične slike (velik format, tehnika akril na platnu) koje su izlagane i u galerijama. Potom je napravila krug, pa je te slike fotografisala, digitalizovala, priključila tekstovima pesama koje su je inspirisale i napravila nezavisnu maketu PRVOG ŠTAMPANOG IZDANJA pomenute knjige poezije sa reprodukcijama tih slika, sada u funkciji ilustracija.

Nije tu stala. Koncept je razvijala dalje. Fotografisala je slike.

Te svoje, sada digitalizovane slike/ilustracije dijaprojektorom je projektovala na tela muškog i ženskog modela, fotografisala ih je tako, i na kraju je te fotografije tela na kojima su projektovane ilustracije aplicirala u DRUGO ŠTAMPANO IZDANjE knjige poezije "Večernji akt u devojačkoj sobi Lenke Dunđerski". Tako je od tih fotografija napravila - ilustracije ilustracija.

U tekstu je pred čitaocem prošla sve praktične faze svog rada, od načina impregnacije slikarskog platna, do izbora četkice, kompjuterskog programa za obradu, vrste hartije za štampu, tipa printera, fotoaparata, dijaprojektora... Popisala je dostupnu referentnu literaturu, napravila indeks imena, a uobličen je i rezime na engleskom...

Zanimljivo, u konkretnom slučaju literarno-likovni i teorijsko-praktični krugovi su ovom poetskom zbirkom potpuno zatvoreni, jer je ovaj praktični poetski diskurs Radovana Vlahovića takođe predstavljen u odvojenom knjiškom izdanju iste KUĆE!

Ne samo Banatskog kulturnog centra kao izdavačke kuće, već i doslovno - jedne kuće!

A, da, zar još nismo rekli da je pesnik Radovan otac ilustratorke Senke?!

Preuzeto sa; danas.rs