Srpski nacionalizam



Svetosavski je voleti svoju Otadžbinu

Baš zato što je srpski nacionalizam čista i neiskvarena misao, ona zapad plaši. Svetosavski zavet je ono što kod njih izaziva paničan strah, to je ona vatra koje se plaše, onaj plamen u kome njihovo zlo ne može da opstane. To je isto tako plamen koji se nikad neće ugasiti. Ona vatra koja sve nečiste duše koje joj se približe sagori. Znajući tu istinu pokušavaju da nas uspavaju, zavedu, bar na trenutak odvoje od srpstva i svetosavlja. Kada bi to uspeli, mogli bi slobodno i samouvereno da nas napadnu i unište. Taj problem pokušavaju vekovima da reše i premoste, pokušavaju da pronađu pravi momenat da nam se na silu nametnu.

Naivne uporno ubeđuju da je nacionalizam nešto strašno, nešto neprirodno. Možda se to i može reći za njihovo poimanje nacionalizma. Odnosno za šovinizam koji oni nose u sebi a žele da ga predstave kao nacionalizam. Taj zapadni osećaj šovinističke nadmoćnosti, protkan prezirom i netolerantnošću ka drugima je nešto čemu su Srbi vekovima izloženi. Srbi su uvek bili žrtve tog neljudskog i nečovečnog pristupa i on nema nikakve veze sa svetosavskim osećanjima.

Srpski nacionalizam je svetosavlje i njega može imati samo čista i neiskvarena duša. Svetosavski je voleti svoju Otadžbinu više od drugih država. Svetosavski je voleti svoj narod više od drugih naroda. Ova osećanja ne isključuju nego podrazumevaju pravdoljubivost, toleranciju, iskrenost i časnost ka drugima, jer bez toga ne bi više bila svetosavska. Svako drugo razmišljanje može se samo podvesti pod licemerje, jer onaj ko ne voli sebe i svoje ne može voleti ni druge.

„ Gospodo srpska, braćo i sestre, u Hristu Bogu. Evo zašto je teško biti Srbin. Evo šta je to srpski nacionalizam:

To je ram u kome je ikona Hristova.

To je dom u kome je Hristos domaćin.

To je brak u kome je Hristos blagoslovitelj.

To je selo i grad u kome je Hristos načelnik.

To je država u kojoj je Hristos Car.

To je umetnost u kojoj je Hristos čarobnik.

To je škola u kojoj je Hristos učitelj.

To je crkva u kojoj je Hristos prvosveštenik.

To je borba u kojoj je Hristos vojskovođa.

To je stradanje u kome je Hristos glavni stradalnik.

To je muka, gde se Hristos muči kroz nevinu decu.

To je mrak u kome je Hristos jedina sveća.

To je robovanje koje je izdržljivo samo sa Hristom.

To je ustanak protiv nepravde sa barjakom Hristovim.

To je pobeda s pevanjem: Hristos Voskrese!

To je pesma koja Hristovo ime slavi.

To je veselje gde anđeli Hristovi sa ljudima igraju.

Šta je to srpski nacionalizam ?

To je tkivo istorije srpskog naroda kome je osnova Hristos,

a potka sveci i svetiteljke i junaci, mučenici Hristovi.

To je molitva do poslednje suze i poslednje kapi znoja.

To je post dok oči ne postanu dvaput veće.

To je žrtvovanje za Hrista i svega imanja i sebe sama.

To je snežna čistota u devičanstvu i anđelska vernost u braku Hrista radi.

To je sreća u samoći, sreća u braku, sreća u društvu, sreća u pobratimstvu,

sreća u kolibi, na prestolu, sreća u oba sveta u ime Hrista Boga.

Evo zbog čega je rečeno da je teško biti Srbin.

A to je rečeno komšijama srpskim i izdajnicima srpskim, kojima je nacionalizam ram u koji oni stavljaju drugu sliku, koju im protivnici Hristovi gurnu u ruke.“

Vladika Nikolaj Velimirović

Treba li i smemo li onda da se krijemo i da u sebi sabijamo svoj srpski nacionalizam. Ne, mi trebamo njime da se ponosimo. Neoprostivo bi bilo da zaboravimo reči našeg svetog vladike srpskog. Znao je sveti vladika Nikolaj da jedino srpski i ruski bratski i jedinoverni narod imaju takvu istoriju. Znao je da su najveće žrtve za veru i Otadžbinu podneli Srbi, Rusi i Jermeni. Znao je vladika ali mi smo ti koji ne smeju da zaborave svoju istoriju punu borbe za istinu,stradalništva za pravdu, sužanjstva za Hrista Boga. Ne smemo da zaboravimo časnu prošlost i, ponašajući se po istim merilima, moramo i budućnost ostaviti na ponos potomcima.

Moramo biti spremni da se odupremo zapadnim lažima i pritiscima. Zašto bi pred krstašima i inkvizitorima današnjice krili svoj nacionalni identitet ? Smemo li se sklanjati ispred njih? Zar će nas njihove nove pretnje uplašiti toliko da se odreknemo sebe? Možda bi im to uspelo sa nekim drugim narodom, ali ne i sa narodom Svetog Save. Prolazio je ovaj hristoliki narod i do sada kroz sva njihova mučenja i nije posustao. Ne plaše se Srbi njihovog zveckanja oružjem, zveckanja lancima, njihovih sankcija i pretnji. Ne plaše se Srbi, jer im je duša ispunjena verom. Ispunjena je srpska duša nacionalizmom, istinom i ljubavlju, takvoj duši se ne može pretiti.

Nacionalizam je svest o pripadnosti određenoj naciji, posedovanje nacionalnog duha, rodoljublje, patriotizam. Srbin poseduje taj nacionalni duh i nikad se neće odreći svojih predaka. Ne bi se ovi novi krstaši i inkvizitori trudili da nas naterju da se odreknemo srpskog nacionalizma da to nisu najvrednije i najčistije vrednosti i osećanja. Zapadnim kaubojima je to dobro poznato i s obzirom da oni nemaju na šta da se ponose, a ne mogu da podnesu bolje od sebe, cilj im je da nas nateraju na grešku. Želja im je da nacionalizam prikažu kao manu, da sakriju istinu da je to osećaj ponosa na svoje pretke, na svoju Otadžbinu. Uporno pokušavaju da sakriju istinu da je nacionalizam ljubav, spremnost na žrtvovanje za svoju majku Otadžbinu i da za one iskrene i časne ne predstavlja nikakvu opasnost. Oni koji imaju strah od srpskog nacionalizma su oni koji se plaše verujuće, iskrene, časne, probuđene nove Srbije.

NOVA SRBIJA

Ja imam viziju nove Srbije,
sa onom slavom iz starije’ dana,
gdje ni jedan čovjek zaboravljen nije,
gdje su djeca bezbrižna, srećna, nasmijana…

Ja već jasno vidim, da se iz sna bude
usnuli: hrabrost, pravda i poštenje.
Vidim da stare i bezvoljne ljude
smjenjuje, svijetlo, novo pokoljenje.

Vidim kako stid se među ljude vraća,
donoseći sa sobom ponos, poštovanje…,
kako svaki čovjek uspravno korača,
kako je prevare i bijede sve manje,
kako žena obraz čuva porodici
i kako za djecu, svoju, sve žrtvuje,
kako se cijene: seljaci, radnici…,
kako se zemlja voli i poštuje.

Vidim kako niču novi velikani,
korijeni jaki puštaju izdanke,
vidim kako nestaju mozgovi isprani,
tuđinske: vjere, škole, knjige, banke…

Vidim slobodu,
našu vlast…,
a oni neka odu
bestraga, u propast!
Ako, možda, neko, ne vjeruje meni,
neka sam pogleda – svi su probuđeni!

Goran Poletan


Znaju oni dobro da će nova probuđena Srbija vratiti istinu tamo gde joj je i mesto i od toga ih je strah. Ne mogu oni da podnesu istinu. Istina je ono što im smeta, što ih plaši. Jer istina isključuje laž, otimanje, koristoljublje ,prevaru… Sve one vrednosti na kojima su oni stvorili svoje države, svoja društva i svoje nacije. Ne brinu oni više za posledice, ne razmišljaju ko su postali, zlo ih je potpuno obuzelo. Oni samo intuitivno osećaju opasnost od iskrenog i pravdoljubivog nacionalizma jednog hristoljubivog naroda. Predosećaju da će ih vera, ljubav i istina pobediti. Moramo im ovaj put priznati da ih osećaj ne vara.

Ne uviđaju oni svoju osnovnu grešku: da nikada nisu prvo razmišljali o svojoj Otadžbini, da je prvo trebalo svoju zemlju da naprave boljom i pravednijom. Oni su, umesto toga, uvek bili skoncentrisani na tuđe. Uvek su svoj život želeli da provedu na tuđoj muci, jedino o čemu razmišljaju je kako da otmu ono što su drugi stekli. Zato im i smeta srpski nacionalizam – jer on to neće dozvoliti. Zapad nema pripadnost osim materijalne, i jedini cilj im je da zarad toga otmu i našu Otadžbinu. Prepreka na tom putu im je verujuća srpska duša koja je, kao i uvek, spremna da strada za one jedine prave vrednosti. Svetosavac će se uvek voditi večnom istinom da zlo nikad nije ostalo nekažnjeno niti je dobro ostalo zaboravljeno i bez nagrade. Ostavićemo ih zato neka nastave i dalje bez nas svoj put ka materijalnom, a mi nastavljamo svoj put svetosavlja.

„Ovce traže polja i livade a pametni mir i spasenje.“

Sveti Simeon Dajbabski

Uvek će neki novi zapadni inkvizitori, bez obzira kojim imenom se predstavljali, da otimaju – kao što to vekovima čine svugde po svetu. Gde god se pojave, ti krstaši i kauboji samo kradu. Dok ima šta da se krade oni su tu, žive kao pijavice. Kada nestane „krvi“, zapadne pijavice traže novu žrtvu ostavljajući iza sebe „demokratsku“ pustoš. A onda tu pustoš opet treba neko da izgradi i oporavi. Možda nekom deluje neverovatno ali to uvek čine nacionalisti. I tako vekovima, oni koji vole svoj narod i svoju zemlju stvaraju i grade a onda doću lepo vaspitane kosmopolite i sve to demokratski pokradu.

Bitno je da mi ne posustanemo, da zlo nikad ne prihvatimo. Ne smemo sebi dozvoliti da u zlu ili od zla živimo. Zlo koje nam nanesu oni čije duše u zlu spavaju prihvatamo kao svoj krst i iskušenje sa kojim moramo da se suočimo i sa kojim ćemo da se izborimo. Zato nam je i dato najjače i najmoćnije oružje – svetosavlje. Svetosavlje je srpski nacionalizam, to je Srbinovo oružje koje svakog neprijatelja ostavlja poraženog. Na nama ostaje samo da nikad ne posumnjamo u svoju snagu, da nikad ne odustanemo od svog puta, od srpskog nacionalizma. Oni koji odustaju nikad ne pobeđuju, zato pravi Srbi nikad ne odustaju.

Nenad Blagojević

fsksrb.ru/koreni.rs