Vladimir Andric - ''Drangulija''
Tavan krije starudije,
po tavanu dete rije,
tumba korpe i kutije
- traži čudne drangulije.
Tako kopa, cunja, šnjura,
kad pronađe vikne - ura!
Iz prašine drangulija
kao malo sunce sija.
Na dnu malog dečjeg džepa
drangulija svetli lepa,
od nje nema većeg blaga,
dobija se od nje snaga.
Da se čuva, trampi, krije
i sigurnost da ulije
- pogodnije ništa nije
od čudesne drangulije.
Pare nude parajlije
od metala i hartije,
ali ništa vredno nije
jedne lične drangulije.
Kolko vredi drangulija
- to zna samo dečurlija.
Drangu, drangu, drangulija,
mome srcu najmilija.