Kosovska bitka


Kosovska bitka, ruski pogled iz doba Ivana Silnog

Kosovska bitka spada u one odsudne istorijske bojeve čiji značaj prevazilazi lokalne vremensko-prostorne koordinate i ulazi u koordinatni sistem istorije čovečanstva. Bitka kod Poatjea, Lepantski boj, pad Carigrada, bitka pod Bečom, Vaterlo itd. — to su čvorišta povesnice koja imaju svoju bitijnu dubinu i, naravno, svoju istoriosofsku dimenziju, koja nam pomaže da sagledamo smisao jedne epohe — ili, kao u slučaju Kosova 1389, smisao trajanja jednog naroda. A pošto su, kako su govorili Sveti Oci, svi ljudi jedan čovek — "sverodni Adam" — onda narodi sagledavaju jedni druge i u dubinama svojih bojeva, pre svega vođenih za višnje vrednosti; Srbi bi rekli — "za krst časni i slobodu zlatnu".

Devet godina pre Kosovskog boja, na Malu Gospojinu 1380. godine, pravoslavni Rusi su vodili boj na Kulikovom polju, koji je blagoslovio Sveti Sergije Radonješki davši blagovernom knezu Dimitriju Donskom kao vidljivo znamenje Božjeg i svog blagovoljenja dvojicu monaha Trojicke Lavre, Peresveta i Oslabu. Velika pobeda ruskog oružja omogućila je početak oslobađanja od tristagodišnje tataro-mongolske vlasti, koju će konačno ostvariti prvi ruski car Ivan Četvrti Vasiljevič Grozni. (Ruska reč Grozni znači Silni, što je bio nadimak i prvog srbskog cara, Dušana [1]). Srbska vojska, predvođena Svetim knezom Lazarom, pretrpela je na Vidovdan 1389. poraz koji je predstavljao uvod u tešku epohu petvekovnog robovanja pod Turcima (koji su 1459, zauzevši smederevsku tvrđavu, konačno pokorili Srbiju), ali je, po svom dubokom religiozno-moralnom značaju, bio i ostao pobeda koja je Srbima omogućila da započnu svoje oslobođenje 1804. godine, a Kosovo i Metohiju vrate u sastav svoje države tačno pre sto godina, posle Prvog balkanskog rata 1912.

Značaj Kosovske bitke, kao svepravoslavnog istoriosofskog merila za proveru epohe u kojoj žive sinovi Crkve od Istoka, nije se mogao prevideti ni u Rusiji u doba kada je ona konačno uobličila svoju ideologiju kao ideologiju Trećeg Rima, tojest središta slobodne pravoslavne carevine koja ne nosi odgovornost samo za sebe nego i za ostale, makar i porobljene narode, čeda Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve. Prvovenčani ruski car već pomenuti Ivan Silni, u čijim žilama je tekla i krv srbske plemićke loze Jakšića, sasvim je bio svestan da ulogu Rusije mora sagledati iz najšire perspektive hrišćanske misije koju joj je Bog namenio. Zato je, kad se uspeo na presto, kao čovek izuzetnog crkvenog i svetovnog obrazovanja, naložio da mu se izradi ilustrovana istorija sveta, takozvani "Летописни лицевој свод", koja bi obuhvatila sve bitne događaje od biblijskog postanja do polovine 16. veka.

CAR-KNJIGA Smatra se da u svetskoj povesnici ne postoji delo analogno ruskom "Letopisnom licevom svodu", koji je ostvaren oko 10 hiljada ilustrovanih listova i koji, po obuhvatu materijala i osmišljavanju istog, zauzima među ruskim nacionalnim relikvijama ono mesto koje zauzimaju Car-top i Car-zvono, pa bi se moglo nazvati Car-knjigom. Nepoznat je broj istoričara i prepisivača koji su u ovom poduhvatu učestvovali, ali je knjigu živopisalo preko četrdeset slikara.

O mestu Srba u Car-knjizi piše savremeni književnik Milovan Vitezović: "Srbi u ovom letopisu, koji za njih počinje rodoslovom vladara prednemanjićkog perioda i završava Kosovskim bojem, imaju osamdesetak listova sa oko šestošezdeset jarkih minijatura. Samom Kosovskom boju pripada deset slika, što govori o velikom istorijskom značaju ovog događaja u ruskim i svetskim istorijskim poimanjima i posle veka i po takozvane istorijske distance, imajući u vidu vreme nastanka. Slike nas sadržajem upućuju da je epska svest Srba bila sasvim istorijska, u šta smo krajem 19. i tokom 20. veka sumnjali. Po ovom sudeći, nepravedno".

Evo šta "Лицевој свод" piše o Kosovskom boju: "Pomreše, tako, Orhan i sin njegov Sulejman, i po Sulejmanu presto zauze brat njegov, najmlađi sin Orhanov po imenu Murat. On silom sve nadmaši, i svirepošću, i nemilosrdnošću, i mnoga carstva na istoku i zapadu, uz turske zemlje, pokori svojom vlašću. Nazvaše ga stoga turskim carem, pošto je turskim zemljama zagospodario. Tada, naoružavši se, na hrišćanskoga cara srpskoga Lazara pođe. Pravoslavni srpski car Lazar, prikupivši veliku silu, stade protiv njega. Beše neko, u Lazara cara srpskoga, plemenit a odan sluga, koga neki oklevetaše da neiskreno i neverno služi caru. Sretoše se obe vojske i bi velika bitka i ljuta seča. Onaj oklevetani, svoju iskrenu službu hoteći pokazati, uđe u tabor turskoga cara Murata, prikazujući se kao begunac od pravoslavnog srpskog cara Lazara, dok se turska vojska razmicaše otvarajući mu put. I on, izjavljujući da s ljubavlju ide k Muratu, caru turskom, iznenada, brzo zabode mač svoj u srce Murata, cara turskog. U tom času mrtav bi Murat, car turski. A od Turaka beše ubijen i taj čudni hrišćanski sluga. Turci se ovim smetoše, i počeše tada prevladavati srpske sile sa carom Lazarom nad Turcima. Ubrzo potom postaviše Turci Muratovog sina Bajazita za svoga cara. Tako Turci počeše pobeđivati srpskog cara Lazara i njegovu vojsku; srpski car im pade u ruke, i njegovi knezovi, i vojvode, i vlastelini, i sluge, i svu vojsku njegovu ili pobiše ili rukama pohvataše. I naredi Bajazit, car turski, cara Lazara mačem poseći. Ova bitka beše 6897. (1389) godine. Ovo nam ispričaše pridošlice iz turske države; beše pometnja velika i mnogo uznemirenja u toj zemlji".

Zanimljivo je uočiti da, pored istoriografske preciznosti i središnjeg mesta koje, s obzirom na to da su vodili vojske u boju, u povesti pripada srbskom i turskom vladaru Lazaru i Muratu, najviše letopisnog prostora zauzima povest o oklevetanom Lazarevom plemiću, koji, da bi dokazao da nije izdajnik, uspeva da, praveći se da se predaje protivniku, priđe sultanu Muratu i ubije ga. Reč je, naravno, o Milošu Obiliću, vekovnom uzoru srbskih junaka, čija se medalja za hrabrost dodeljivala i u srbijanskoj i u crnogorskoj vojsci u doba oslobađanja Stare Srbije 1912. godine, i čiji je lik opevao, između ostalih, Njegoš u "Gorskom vijencu" ("Obiliću, zmaju ognjeviti,/ ko te gleda, bliješte mu oči", vele Srbi u "Vijencu", dok poturice, koje su, iako srbske krvi, duhom stale na stranu Murata, smatraju da "Miloš baca u nesvijest ljude/ al u pjanstvo neko prećerano").

NAUK ZA BOJARE Kakav je, u Rusiji doba cara Ivana Silnog, smisao povesti o vitezu koji, da bi dokazao da nije izdajnik, svesno žrtvuje sebe? Ivan Vasiljevič je čitavog života morao da vodi borbu sa nevernim bojarima, plemićima koji su, radi svoje lične koristi, bili spremni da Rusiju podvrgnu teškim iskušenjima međusobica i sukoba, koji su vodili pobedi sredobežnih sila i raspadu zemlje. Kako kaže Milovan Vitezović: "Svoju kneževsku vladavinu, koju će odmah u autokratsko carevanje pretvoriti Ivan Četrvti je počeo razračunom sa boljarima koji su mu usred Uspenjskog sabora ubili ujaka Jurija Glinskog i u isti mah braneći od boljarskog gneva svoju babu Anu, koja mu je u dušu usadila i srpske kultove svetog Save i kneza Lazara.

"Ruski letopis naziva Obilića (ne imenujući ga) "čudnim hrišćanskim slugom", sagledavajući njegovu čudesnost upravo u spremnosti da se žrtvuje radi vernosti svom vladaru, koja je, u srednjem veku i kod Srba i kod Rusa, bila i zaloga pravoverja i odanost otadžbini. Obilićeva čudesnost je u vernosti, koja stoji nasuprot izdaji, i obe za hrišćane imaju metafizički koren u evanđelskoj povesti: na Tajnoj večeri Hristovoj, kao i na Kosovskoj večeri Lazarevoj, vernost i izdaja spadaju među ključne teme pripreme za najveći boj u istori ljudskog roda — Golgotski boj Hrista protiv greha, smrti i đavola (ali i Kosovski boj Lazara "za krst časni i slobodu zlatnu"). Pisci "Licevog svoda" pomažu svom naručiocu ruskom caru Ivanu u njegovoj nameri da Rusiju spase od nevernih slugu i da uza se ima ljude poput hrišćanskog viteza koji je ubio sultana da bi dokazao kako je vera u stvari vernost.

Rusi su u 16. veku iz povesti o Kosovskom boju izvukli jednu od najvažnijih smisaonih poruka istog predajući je kroz letopis svom caru osloboditelju (od tataro-mongolskog ropstva) i ujedinitelju (koji će uobličiti temeljne koordinate savremene ruske državne teritorije). Poslednji ruski car Nikolaj Drugi Romanov krenuće 1914, u odbranu malene Kraljevine Srbije sa najčistijim motivom — da pomogne svojoj manjoj u Hristu braći i 1918. položiće život svoj i svojih najmilijih zbog toga. Sveti vladika Nikolaj Srbski zato ga je i poredio sa knezom Lazarom, koji je znao da je "zemaljsko za malena carstvo,/ a Nebesko uvek i doveka".

Tako su se Rusi i Srbi, braća po veri, krvi i poreklu, ogledali jedni u drugima, u bojevima svoje povesnice, kao što i danas čine, kad god žele da sagledaju dublju istinu svog istorijskog postojanja. Da Hristos, Koga je Sveti Justin Ćelijski zvao "Bogom slovenskih očajnika" (jer nam je u istoriji često bilo skoro neizdrživo teško, a samo nas je Sin Božji spasavao kad smo Mu se vapajno obraćali), uvek daruje Rusima i Srbima da ostanu na putu koji opisuje srbska narodna pesma o Kosovu: "Sve je sveto i čestito bilo,/ i milome Bogu pristupačno".

Izvor;riznicasrpska