16 GODINA SA VAMA !!! Dobro dosli na Delta Radio Forum !!! Uzivajte uz najbolju narodnu muziku na internetu !!!

***INFO: UKOLIKO IMATE PROBLEMA SA PRISTUPOM FORUMA PUTEM GOOGLE CHROMA ,EDGE-A ILI OPERE KORISTITE MOZZILU ZA POKRETANJE FORUMA ***

Slušajte Radio 31 Plus pomoću:

Winamp, iTunes Windows Media Player Real Player QuickTime


SLUSATE RADIO 31 PLUS UZICE:


Strana 1 od 2 12 ZadnjaZadnja
Prikaz rezultata 1 do 10 od 12

Tema: Istorija

  1. #1
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Istorija

    Kraljevina Norveska



    Norveška, ili službeno Kraljevina Norveška (norveški: Kongeriket Norge ili Kongeriket Noreg) je nordijska zemlja na zapadnom delu Skandinavskog poluostrva. Graniči se sa Švedskom, Finskom i Rusijom. Dugačka norveška obala duž severnog Atlantika je poznata po fjordovima. Norveška ima izdužen oblik. Norveškoj pripadaju i arktičke ostrvske teritorije Svalbard i Jan Majen. Norveški suverenitet nad Svalbardom je baziran na Svaldbardskom sporazumu, ali se ovo ne odnosi i na Jan Majen. Ostrvo Buve u južnom Atlantiku i Ostrvo Petra I u južnom Pacifiku su spoljašnje zavisne teritorije, ali nisu delovi kraljevstva. Osim toga, Norveška polaže pretenzije i na Zemlju kraljice Mod na Antarktiku.



    Vikinzi su dva veka pljačkali i palili Evropu dok nisu prihvatili hrišćanstvo za vreme vladavine Olafa Trugvasona. Promene u kraljevini trajale su kao proces još nekoliko vekova.

    Norveška je 1397. godine ušla u Kalmarsku uniju sa Danskom i u tom savezu ostala sledećih 400 godina. 1814. Norvežani su se odvojili od Danske i doneli svoj ustav. Šveđani su tada okupirali Norvešku vojnom silom, ali su ipak dopustili da Norveška zadrži svoj ustav pod uslovom da ostane u uniji pod švedskom krunom. Nacionalni osećaji bujali su u 19. veku i nacionalni romantizam dostigao je vrhunac 1905. godine kad je Norveška mirnim putem, referendumom izborila nezavisnost. Iako je bila neutralna tokom Prvog svetskog rata, ipak je pretrpela znatne gubitke u mornarici i nezapamćenu privrednu štetu. Norveška je javno proglasila neutralnost na samom početku Drugog svetskog rata, ali je Nacistička Nemačka okupirala punih pet godina.

    Politiku neutralnosti napustila je 1949. godine i pristupila NATO savezu. Otkriće nafte i gasa ranih 60-ih godina u norveškim teritorijalnim vodama potpuno je promenilo ekonomsku sliku zemlje koja je dotada bila najsiromašnija skandinavska zemlja i spadala je u manje razvijene zemlje Evrope. Na referendumu 1994. građani Norveške odbili su pridruživanje Evropskoj uniji. Danas im je glavni zadatak održanje najvišeg ličnog standarda u Evropi i planiranje šta činiti kad se iscrpe rezerve prirodnih energenata. Tokom devedesetih, Norveška je osnovala naftni fond sa ciljem da se skupi dovoljno sredstava kako bi zemlja po nestanku nafte praktično mogla da živi od finansijskih prihoda. Vrednost fonda je 2006. godine premašila 200 milijardi dolara.


    Norveška se takođe naziva i Zemlja hiljadu fjordova kao i „Zemlja polarng sunca“.

    Ukupna površina: 324.220 km˛
    kopno: 307.860 km˛
    more : 16.360 km˛
    glavni grad:Oslo

    Najviši vrh u Norveškoj je Galdhopigen 2.469 m. Samo 2,28% tla je obradivo. Norveška ima najnepristupačniju i najrazuđeniju obalu na svetu. Ima, što manjih, što većih 50.000 ostrva.



    Naseljena je sa 4.574.561 stanovnika, prosečna starost im je 39,7 godina. Pismenost u Norveškoj je 99%. Najveći broj Norvežana tj. 86% su luterani, a od ostalih protestanata i katolika ima oko 3%, ostalo su neopredeljeni. Ima dva službena jezika bukmal (bliži danskom) 86% i ninošk (bliži švedskom) 19% (broj je veći od 100% jer neki podjednako dobro govore oba). Najveća autohtona nacionalna manjina u Norveškoj su Sami (Laponci) i ima ih oko 20.000.

    Norveški gradovi sa juga na sever: Stavanger - Fredrikstad - Dramen - Oslo (glavni grad) - Bergen - Hamar - Floro - Alesund - Trondhajm - Mo i Rana - Bode - Narvik - Harstad - Tromse - Hamerfest - Vardo

    Norveška je podeljena na 19 administrativnih okruga. Okruzi predstavljaju prvi stepen podele a slede opštine kojih ima 431. Glavni grad Oslo je u isto vreme okrug i opština.

    Savremeni razvoj gradova na poručju današnje Norveške započet je 1857. g., kada su ukinuta posebna prava srednjovekovnih gradova-trgovišta.

    1965. g. zakonski je data prednost opštinama u odnosu na gradove. Tada su obrazovane i gradske i seoske opštine. Istovremeno je došlo do ukrupnjavanja mesnih samouprava, pa su samostalne gradske uprave ukinute.

    Do 1996. g. zvanje grada je bio više ceremonijalno i dobijalo se od strane norveškog Ministra za mesnu samoupravu. Od 1996. g. toga zakonski je uređen način dobijanja zvanja grada, tj. uveden je obavezan uslov za dobijanje zvanja - naselje mora imati najmanje 5 hiljada stanovnika. Ovo je dovelo do naglog povećanja naselja sa zvanjem grada među naseljima preko datog praga. Sa druge strane, gradovi sa manje od 5 hiljada stanovnika, koji su ranije stekli zvanje, očuvali su ga.


    Oslo
    Oslo (nor. Oslo) je glavni grad Norveške. Istovremeno to je i najveći grad države, u čijem metropolitenskom području živi oko 1/4 stanovništva Norveške. Grad je takođe jedini samostalni grad-okrug u državi, a vrši i ulogu upravnog sedišta okruga Akershus, koji okružuje Oslo i obuhvata njegova predgrađa. Oslo je kulturno, naučno i upravno središte Norveške. Grad je takođe važno središte trgovine, bankarstva, industrije i pomorstva Norveške i Evrope. Oslo je i jedan od gradova sa najvišim kvalitetom života u celom svetu, ali je istovremeno i jedan od najskupljih svetskih gradova.

    Po zvaničnim procenama iz 2011. godine u Oslu živi oko 600 hiljada stanovnika, a sa predgrađima oko 900 hiljada. Grad se prostire na površini od 454 km˛.

    Grad je osnovao kralj Harald III Sigurdson oko 1048. godine. Oslo je nastradao u požaru 1624. godine. Dansko-norveški kralj Kristijan IV je obnovio grad koji je dobio naziv Kristijanija. Godine 1925. grad je vratio svoje stari naziv. Godine 1952. u Oslu su održane Zimske olimpijske igre.



    Istorija glavnog grada

    U „Sagi o norveškim kraljevima“ Snor Sturlason navodi da je Oslo osnovao kralj Harald III Sigurdson 1048. godine. Međutim, dato područje bilo je naseljeno još u vreme praistorije. Prema poslednjim arheološkim istraživanjima pronađeni su ostaci hrišćanskih grobova od pre 1000. godine. Na osnovu ovih saznanja Oslo je proslavilo svoju hiljadugodišnjicu 2000. godine.

    Oslo je postao glavni grad za vreme kralja Hokona B. (nor. Hĺkon В; 1299—1319), koji je bio prvi kralj koji je stalno prebivao u gradu. On je bio započeo gradnju tvrđave Akershus. Vek kasnije Norveška je postala manji učesnik unije sa Danskom i Oslo je izgubilo svoje značenje prestonice, preobrazivši se u provincijalno upravno središte.

    Tokom ovogo razdoblja grad je bio više puta zahvatan požarima. Oslo je bio posebno uništen u požaru 1624., pa je grad premešten. Novi grad se ponovno izgradio, ali na novom mestu preko zaliva, odmah do tvrđave Akershus. Ovu izgradnju je proveo kralj Kristijan IV, i dao je novo ime Kristijanija.

    Zbog zapostavljenosti i umanjenog položaja u uniji sa Danskom, Norveška i Oslo su se slabo razvijali u svim pogledima. Prvi fakultet otvorio se tek 1811. godine. Upravo je to bio jedan od ključnih razloga raskida unije sa Danskom 1814. godine. Norveška tada stupa u uniju sa Švedskom, koja joj daje veliki stupanj autonomije. Ovim se Oslo, kao novouspostavljena prestonica, ponovo počinje razvijati, mnoge znamenite zgrade grade se u Kristijaniji: kraljevska palata, skupština, univerzitet, narodno pozorište, berza. Tokom 19. veka i napretka Norveške, mnogi poznati umetnici i pisci su ostavili traga u Oslu: Henrik Ibzen, Edvard Munk, Knut Hamsun i Sigrid Undset. Poslednja dvojica pisaca dobila su Nobelovu nagradu za književnost. Godine 1850. Oslo je pretekao Bergen po broju stanovnika i postalo najmnogoljudniji grad u Norveškoj, što se zadržalo i dan danas.

    Norveška je ponovo uspostavila svoju samostalnost 1905. godine, pa Kristijanija postaje glavni grad. Gradu je zvanično vraćen stari naziv Oslo 1924. godine. Tokom petogodišnje okupacije Norveške (1940-45.) od strane Trećeg rajha Oslo i njegovo stanovništvo su više stradali u odnosu na druge gradove u državi. Razlog ovome bila je strateška važnost grada.

    Godine 1952. u Oslu su održane Zimske Olimpijske igre.

    Poslednjih decenija Oslo je jedan od gradova sa najvišim kvalitetom života u celom svetu, ali je istovremeno i jedan od najskupljih svetskih gradova.
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

  2. #2
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Odg: Istorija

    Iz istorije Sumadije



    Ovde je zgasla država Nemanjića, ovde se rodila nova srpska država, a za Jugoslaviju niko nije podneo toliko žrtava kao Šumadinci

    U našim starijim srednjovekovnim izvorima nema pomena o Šumadiji. To pada dosta u oči s toga, što taj kraj, iako prekriven ogromnim šumama, nije bio bez izvesne kulturne tradicije i bez političkog značaja.

    Stojan Novaković je nalazio, da se grčko, sa staroslovenskog prepisano, ime parohije Grontsos u braničevskoj eparhiji, koje se navodi u povelji vizantiskog cara Vasilija II izdatoj 1020 god. ohridskoj arhiepiskopiji, odnosi na župu Gružu.


    Šumadija oko Niša


    Grčki pisac DžII veka, Jovan Kinam, kazuje, da je župan Desa vladao u toj oblasti, koja da je bila bogata i s dosta stanovništva. Ali o granicama te oblasti ne znamo ni odatle ništa izbliže; Kinam, koji priča kako je car Mihajlo iz Niša uputio svoju vojsku prema Drini kroz lugomirski kraj (Longomir) ne kaže, da li taj kraj ima kakve veze s Dendrom, i kako uopšte stoji prema njoj, a to bi za naše opredeljivanje, pošto poznajemo Lugomir, bilo od odlučnog značaja.


    Samo ime Dendra, tako uopšteno, može se uzeti vrlo široko, već po tome što je u to vreme, i mnogo docnije, ogroman deo Srbije bio u stvari prava Šumadija. Svi putnici - pisci, koji su od DžII-DžV veka prolazili Srbijom opisuju je kao zemlju "brdovitu i šumovitu"; naročito to važi za kraj od iza Braničeva do ispred Niša. Dok bi tako, u to rano doba granice "Šumadije"prema jugu mogli uzeti kao da su išle dalje od onih, koje su uzimane u narodu u DžIDž veku, a za severozapadni kraj je izvesno, da ih moramo uzimati uže. Rudnik je, na primer, još krajem DžIII veka smatran kao sremski grad, upravo kao pogranični grad oblasti Srema, koji se prostirao sa obe strane Save. Još ranije, do slovenskog naseljavanja, Rudnik je, isto tako, bio krajnja tačka istočne granice rimske pokrajine Dalmacije. Na severu Beograd sa svojom okolinom nije spadao u Šumadiju; ali gde je upravo počinjala njezina granica ne da se tačno utvrditi. Na istoku se, međutim, odavno Morava smatrala kao njena granica; ta je reka, u ostalom, za dugo u historiji bivala granična linija između njoj bliskih naroda.

    Kasnije su se sve te granice znatno pomerale, dok se nisu, za turskog vremena, počele se blizu poklapati sa granicama Beogradskog Pašaluka. U DžIDž veku, po uveravanju Milana Đ. Milićevića, Šumadijom se msatrala zemlja među Moravom, Dunavom, Savom, Kolubarom i LJigom.



    U Dragutinovoj kraljevini


    Naseljavanje Srba u taj kraj počelo je vrlo rano. Sloveni su, zna se dobro, čak velikom pograničnom gradu, starom i razrušenom Singidunumu dali svoje ime, koje se javlja već u IDž veku. Ali, politički, Srbi u tom kraju zadugo nisu bili aktivni.


    "Nigde se doseljenici nisu tako brzo prilagođavali geografskoj i društvenoj sredini i nigde se nisu toliko ukrštali kao Šumadinci",


    Srpska državna granica Stevana Prvovenčanoga i njegovih neposrednih naslednika nije išla mnogo severnije od grada Ravnog (današnje Ćuprije), niti je prelazila liniju planina između današnjeg Milanovca i Jagodine.

    Kralj Uroš I pokušao je, istina, da pomakne srpske granice na toj strani u severnijem pravcu, ali njegovo ratovanje s Mađarima za Mačvu i Srem završilo se je neuspehom. Tek od vremena kralja Dragutina, i to od 1284. god. počela se širiti u tom kraju i politička srpska vlast, i to s početka pod mađarskim okriljem.

    Dragutin je, naime, dobio na upravu severnu Srbiju (Srem, Mačvu i beogradski kraj) i severoistočnu Bosnu (župe Soli i Usoru) kao mađarski vazal. Između njegove države i države brata mu kralja Milutina nije bilo nikakve treće oblasti, i srpski elemenat se u nesmetanim kontinuiranim naseljima širio sve intenzivnije prema Savi i Dunavu. Kad je kralj Dragutin umro (1316), Milutin je na njegovo područje stavio svoju ruku, već svestan, da zbog srpskog elementa u njoj ta cela oblast ima da postane sastavni deo Srbije, kao što je to bila i po svom prirodnom geografskom položaju. Iako su srpski vladari u prvoj polovini DžIV veka glavni deo svoje državne aktivnosti razvijali prema jugu, niz Vardar, oni, ipak, nisu bez borbe upuštali ni te tekovine na severu.


    "To su bili hajduci i uskoci, po ocu Šumadinci a po poreklu doseljenici iz nikšićkog kraja nemirni, odvažni, buntovni elementi, koji su morali bežati od Turaka u puste i velike šume šumadijske. To uskočko i hajdučko stanovništvo nije dugo moglo trpeti tuđinsko, versko i političko, ekonomsko ugnjetavanje - i Srbija se stala buniti",


    Kad je posle maričke katastrofe počelo osvajanje Turaka i postepeno uzmicanje Srba s juga prema severu, prenosi se, postepeno, i srpsko državno središte sa vardarske najpre na moravsku, a onda na dunavsku liniju. U tom periodu Šumadija dobija veći značaj.

    Za vreme kneza Lazara razvija se, u glavnom, kraj oko Kruševca i moravska dolina do Ćuprije; tu je njegova prestonica i njegove glavne zadužbine.

    Za njegovih naslednika despota Stevana i Đurđa Brankovića razvijaju se i dunavski gradovi; preuređuje se Beograd, diže se Smederevo, jača Golubac. Glavna zadužbina despota Stevana, manastir Manasija, pomera se severnije od Lazareve linije, dok se drugi manastiri njegova vremena podižu pod Kosmajem, kao Pavlovac i Tresije, ili u Rudniku (Nikolje) i kod Aranđelovca. Oživljavanje Šumadije manastirima nastavlja i despotova vlastela, od koje potiču Vraćevštica, Brezovac pod Venčacem, Koporin ispod Velike Plane i dr.
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

  3. #3
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Odg: Istorija

    Iz istorije Sumadije


    Mnoga sela, dobra hrana, a naročito dobra vina

    Kad je 1433. godine prolazio Srbijom francuski vitez i državnik Bertradon de la Brokijer, on je opisuje ovako. Između Kruševca i Varvarina bila je u to vreme granica između Srbije i Turske; kad je prešao - piše Francuz - "nađoh zemlju vrlo lepu i dobro naseljenu narodom". Jedno vreme išao je moravskom dolinom, a onda je, da bi došao u despotov Nekudim, "varoš sličnu selu", morao preći „kroz zemlju prilično rđavu, to jest kroz veliku šumu, rđavim šumskim putem uz brdo niz brdo. Ali prema drugim šumskim i brdovitim zemljama i tu su zemlje vrlo lepe i vrlo su dobro naseljene selima". Kad je iz Nekudima kretao za Beograd "priđosmo - veli - vrlo velike šume, pune bregova i dolina. U tim dolinama ima mnoštvo sela, dobre hrane, i naročito dobra vina„. Ovo, tako da je rečemo blagostanje bilo je, na žalost, samo privremeno.

    Posle velikih ugarskih provala u Šumadiju, do iza Rudnika za vreme cara Uroša 1359. god., i do mimo Kragujevca 1289. godine, posle srpske pogibije na Kosovu, kad su Mađari osvojili gradove Borač i Čestin, ta oblast nije doživela većih potresa. Borbi je bilo u glavnom u susedstvu i na granicama šumadijske oblasti, ali Šumadija sama nije mnogo stradala.


    Lovišta despota Stevana

    Stevan Lazarević bio je veran vazal turski do angorskog poraza njegova zeta sultana Bajazita (1402. godine), pa Turci nisu imali razloga da haraju njegovom zemljom; a posle turskog poraza on se orijentisao prema Mađarskoj i dobio čak od njenog kralja, kao lični feud, Mačvu i područje Beograda. Jedno vreme bilo je više opasnosti od unutrašnjih, nego od spoljašnjih neprijatelja, kao na primer pred kraj DžIV veka, kad je vojvoda Nikola Zojić spremao zaveru protiv Stevana Lazarevića i bio, najposle, prisiljen da mu se pokori i preda u rudničkoj Ostrovici. Tadašnjem lepom razvoju Šumadije doprineo je dosta i interes despotov za tu oblast. Despot je dolazio u Šumadiju na letovanje i u lov - Kragujevac zahvaljuje svoje ime jednoj vrsti sokola-kraguja, koji behu upotrebljavani za lov; tu ga je 19. jula 1427. zadesila i smrt od srčane kaplje u selu glavice nedaleko od Kragujevca.



    Mađarska vlastela iz Jagodine

    Nevolje Šumadije počinju od 1438. godine, kada su Turci krenuli svoje velike ofanzive protiv Mađarske i Srbije, a naročito protiv Beograda. Prodirući prema severu od Kruševca Turci češće prelaze preko Šumadije, i, naravno, ne štede je; to isto čine i Mađari, kad pokušavaju da svojim ratnim podvizima suzbiju Turke. Naročito su česta u drugoj polovini DžV veka, i pre i posle pada Srbije, 1459. godine, odvođenja u ropstvo i veliko raseljavanje našeg sveta iz tih oblasti. Godine 1454. odveli su Turci iz Srbije, uglavnom šumadijske, oko 50.000 duša, a od 1479-1483. prešlo je u Ugarsku na 200.000 Srba. Među tim preseljenicima, voljnim i nevoljnim, bilo je često ljudi od velikog ugleda.


    Kada je Karađorđe operisao u Novopazarskom Sandzaku, 1809. godine, on je "sagnao" dosta naroda iz tih krajeva u Šumadiju, govoreći: "Hajte u Šumadiju, tamo ima pustahije zemlje."


    Sinovi vojvode Jakše, Stevan i Dmitar Jakšići, iz Jagodine, prešli su u Ugarsku sa 1200 svojih ratnika, i dobili su tamo 1464. od mađarskog kralja Matije nađlačko vlastelinstvo. Vuk, sin Grgura Brankovića, i Đorđe i Jovan, sinovi Stevana Brankovića, unuci despota Đurđa dobiše u Ugarskoj čak i čin srpskih despota Posle pada Beograda pod Turke, 1521. god., dao se nagovoriti i ugledni bogati velmoža Pavle Bakić, sa Venčaca kod sela Livade, koji je imao u Šumadiji na 50 raznih dobara i sela, da se 1525. godine preseli preko Save. Ti gubici, uz one ratne, oslabili su narodnu snagu u velikoj meri; raniji napredak te oblasti bi ne samo ometen, nego potpuno upropašćen; od jedne oblasti koja beše počela da se kultiviše napravi se opet planinska pustoš.

    Iz kazivanja putopisa čuvenog Hansa Dernšvama, koji je 1553. godine prošao jednim delom Srbije, vidi se jasno koliko se ranije stanje izmenilo.

    Selo Livada beše "pusto i neobrađeno„. Jagodinski kraj ispresecan je, veli, brdašcima, koja su, izgleda, ranije bila sva pldona, pod njivama i vinogradima, a onda je sve, s obeju strana bilo pusto, zabataljeno i zaraslo sitnogoricom„.

    Od Palanke do Jagodine išlo se, po pričanju A. Volfa 1583. godine, „grmljem i šumom", i poslanstvo je, kao od šale, uplovilo na svom putu, kod same Palanke, jednog medveda.


    zemlja ŠUMADIJA hajdučka, doseljenička i pobunjenička


    Puste gore, hajducima pribežišta


    Vožd Karađorđe vojnu veštinu učio je kod Austrijanaca, a hajdukovanje u četi Stanoja Glavaša: u borbama je učestvovao lično, silazeći sa konja - bio je u duši pešadinac


    Izveštač jednog poslanstva iz 1584. godine kaže, kako Srbija "ne bi bila neprijatna, kada bi bila obrađena", ali je "tako zapuštena i raseljena, da se 5-6 milja daleko ne vidi žitelja".

    Godine 1717. opisivala je Ledi Montegijeva valskoj knjaginji Karolini svoje utiske sa puta kroz Srbiju ovako:

    "Prešli smo pustare srpske, gotovo prerasle šumom, premda je zemlja po prirodi vrlo plodna. Stanovnici su radeni, ali je ugnjetavanje seljaka tako teško, da su prinuđeni da ostavljaju kuće i napuštaju svoja polja, jer sve što imaju izloženo je grabežu janičara".

    Te puste planine bile su pune hajduka, koji tuda četuju već od druge polovine DžV veka.

    Putem kojim smo prošli od Beograda dovde - nastavlja Ledi Montegijeva u jednom pismu od 1. aprila 1717 - ne može samac čovek lako proći bez oficirske pratnje. Puste gore srpske pribežište su hajduka koji pljačkaju po 50 u gomili, tako da nam je cela naša straža bila potrebna da nas čuva."

    Ovo čak diže značaj Šumadiji, naročito od DžVIII veka, kad je ona postala pogranična oblast turske Carevine. NJene velike bukove i hrastove šume daju skloništa svima nezadovoljnim elementima, koji neće da poviju glavu pred svakim turskim sileyijom; a blizina granice omogućava da se pojedinačne akcije mogu lakše pretvoriti u organizovanije pokrete. Otud Šumadija znači više nego, na primer, Romanija ili Suva Planina, koje su isto tako bile poznate kao skloništa hajduka, ali koje, budući dublje u unutrašnjosti, nisu mogle da od hajdučkih podviga stvore veći nacionalni pokret.


    Doseljavanje hajduka i uskoka


    Naseljavanje Šumadije počelo je nešto življe od druge polovine DžV veka, i to sa našim elementom od raznih strana, ali još ni za Karađorđeva vremena ono nije bilo mnogo intenzivno. Kad je Karađorđe 1809. godine operisao u Novopazarskom Sanyaku, on je, vele predanja o naseljima Šumadije, "sagnao" dosta naroda iz tih krajeva u svoje, govoreći:

    "Hajte u Šumadiju, tamo ima pustahije zemlje."


    Sumadiji


    Blistava vizijo moje Šumadije,
    kad mišljah ti si mrakom pogrebena,
    ja osetih tada, kao duh, da bdije
    i svetli u meni, kroz mračna vremena,

    za uvek sunčana slika kosa rodnih,
    i da utisnuta u dušu mladića -
    pečat nerazlomljen snom čežnja
    besplodnih
    ti stojiš u meni, zoveš na otkriće.

    Kaljen tvojom verom, pisan tvojom snagom,
    mala, sitna slamka među vihorima,
    ja potonuh na dno, i za senkom blagom
    uzdigoh se opet svetlim timorima.

    Ali sve što mišljah da sam hteo,
    sad vidim, beše samo tvoja volja:
    ti si duh, krv moja, ti si život ceo,
    a sve moje reči glas tvoga su polja.

    Glas tvoga su polja i šum tvoga zbora
    svi moji zanosi i sni nedostižni,
    moje srce pir je tvojih razvigora,
    duša - to su ljudi tvoji tihi, brižni.

    Moj život šta može biti sada,
    taj život koji je trn sa tvoga gloga?
    Šta može da bude kap kiše što pada,
    i šta je jedna zvezda u rukama Boga!

    Prah prašine tvoje suncu zavitlane,
    i kad padnem putem vatre gde trepere,
    na mom će grobu tvoje lipe grane
    da šume još glasom tvoje svetle vere...


    Po ispitivanjima stanovništva, u Gruži je svega 58 porodica-starinaca, u Jasenici 49 u Smederevskom Podunavlju i u Jasenici ima ih svega 4,1%.

    Sastav šumadijskog stanovništva veoma je karakterističan.

    U njemu je bilo, pre svega, ostataka od starih, delimično i od najstarijih srpskih doseljenika; njima se od DžV-DžVI veka pridružio dobar deo kosovskog elementa, koji se pomerao prema severu (Kosovci - po Cvijiću - Šumadiji uopšte uzevši predstavljaju stare doseljenike od DžVI do DžVIII veka"); u niskoj Šumadiji, početkom DžIDž veka, steklo se i nešto doseljenika od Velesa i Bitolja, Katranice i Gramatika; oko Kragujevca naselilo se nešto Torlaka i Šopova; sem toga u Šumadiju je došlo, još u DžVIII veku, i mnogo lica iz Crne Gore, Brda i Hercegovine. Tu se, kako vidimo, nalazio i ukrštao veliki deo naših nrodnih plemena i vršio jednu vrstu veoma korisne biološke selekcije.

    "Nigde se doseljenici - naglašava J. Cvijić - nisu tako brzo prilagođivali novoj geografskoj i društvenoj sredini i nigde se nisu toliko ukrštali kao u Šumadiji."

    "To su bili hajduci i uskoci - piše J. Skerlić, samo po ocu Šumadinac, a po poreklu doseljenik iz nikšićkog kraja - nemirni, odvažni, buntovni elementi, koji su morali od Turaka bežati u puste i velike šume šumadiske. To hajdučko i uskočko stanovništvo nije moglo dugo trpeti tuđinsko, versko i političko i ekonomsko ugnjetavanje, i počev od kraja DžVIII veka Srbija se stala buniti."




    Hajducko pismo dragoj

    Elem, Milija Karić koji u ovom pismu sebe oslovljava sa "doktor" piše:

    "Draga Jelo, meni je svakog dana, svakog časa teže, a ni sam ne znam zašto, i ako ne verujem u čini, kao da si mi srce odnela. Ja ne znam da l i ti mene ljubiš; neka je stoti deo moje ljubavi prema tebi, pa bi bio srećan.

    Zbilja, ja sam čudan postao i ne mogu sebi da objasnim otkuda mi je ovako. Meni se čini da si ti ravnodušna prema meni, no ja te molim i preklinjem nemoj tako.

    Zato, hodi dušo, od mene ne strepi, aj te mnogo ljubim, moj cvete lepi. Pa hodi, mila moja, na usta mi i grudi moja padni. Za poljupcem tvojim srce mi žudi. Hoću, zlato moje, za tobom da poludim. Na te mislim kada zvezdica uveče sine, an te mislim kad noć mine, na te mislim i kad zora svane, moj anđele, moj mio dane! Na te mislim u snu i na javi; s tobom mi se, zlato moje, moja duša i misli moje bave. Na te mislim pla ma gdje sad bio, moj divotni dane! Hodi, zlato moje, da životom danem, ljubav moju tvojom utoli. Hajd smijluj s srcu mome što se tebi sada moli! Gde se ljubav stvori, tu i vernost cvati, a neverno srce samo kletva prati. Ja se nadam da nećeš ostati takva kao dosad, no da ćeš mojoj želji izaći u susret, jer koga ljubim i volim, toga nema da ko tako može, jer to činim bezgranično, a koga mrzim to smrtnok činim. Javi se, bolan, tvom vernom i sad nesretnom."

    Pozdrav Dr M. K.
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

  4. #4
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Odg: Istorija

    Iz istorije Sumadije



    Petsto ljudi Koče kapetana


    Borbenom raspoloženju Šumadije doprinosili su znatno i tri velika rata, koja su u DžVIII veku vođena između Austrije i Turske na njenom području (1716-18, 1736-39, 1788-89). U tim ratovima Austrijanci su mnnogo polagali na srpsku saradnju i činili su sve što su mogli da što više izazovu Srbe na borbu protiv Turaka. Srbi su im se uvek odazivali i u izvesnim akcijama bilo je njihovog učešća gotovo koliko i austrijskog. Ova učešća u ratovima, ma kolika inače bila razočaranja zbog austrijskog povlačenja, dizala su ipak narodnu samosvest, pojačavala otpor, podržavala hajdučiju i omogućavala, u času krajnje nevolje, skloništa kod suseda. Turci su, posle svega što je bilo počeli da zaziru od njih i u dosta prilika bili su više skloni na pregovore s njima nego na borbu, bojeći se naročito srpskih veza sa ljudima preko granice.

    Naročito se razvila borbena aktivnost Srba za vreme Kočine Krajine. Pred sam taj rat, u jesen godine 1787. ušle su austrijske vojne vlasti ne samo u bliže veze, nego čak i u neposrednu saradnju sa izvesnim srpskim junacima, koji su im se, kao dobrovoljni borci, stavili na raspoloženje za borbu protiv Turaka. Od tih dobrovoljaca obrazovaće Austrija posebne vojne odrede takozvane "frajkore", decembra meseca 1787. Tim odredima namenilo je austrijsko vojno vođstvo važan zadatak: oni su imali da budu prethodnici austrijske vojske i da, u isto vreme, podstiču narod u Srbiji na ustanak.

    U tom pravcu naročito je u Šumadiji živo radio Koča Anđelković, iz Panjevca.


    Već prvih nedelja 1788. godine on je uspeo, da, pošto je sa malom četom od kakvih četrdeset ljudi naterao u beg Turke u Požarevcu, prodre sve do Kragujevca i skupi do 500 ljudi, koji su s njim krenuli u borbu. Malo potom počeše se dizati i drugi iz raznih mesta Šumadije i ostale Srbije; do proleća bila je, u glavnom, sva zemlja zapaljena.

    Koča Anđelković, sa svojim drugovima, čiji je broj prelazio hiljadu, ometao je sistematski vezu između Niša i Beograda i svojim borbama, manjim i većim, davao je primer ostalima i dizao duh. Ne znajući za austrijske poltičke i strateške skrupule, zbog kojih oni nisu hteli za dugo da sami pređu u akciju, on se, siromah, sav založio, da im stvori uslove za uspeh i više od dva meseca izdržavao je borbe s Turcima, čuvajući bagrdanski klanac i njegovo područje.

    Tek posle njegova povlačenja počele su, u leto 1788. letimične austrijske operacije u Šumadiji, i to ovog puta sa zapadne strane, od Valjeva, i iduće godine vojnički pokreti u malo većem stilu. Iako su te borbe završene s austrijskim povlačenjem i u osnovi s neuspehom po hrišćane, oni su, ipak, bile od značaja. Turci u ovom ratu nisu odneli ni jedne veće pobede, koja bi im mogla dati povoda da se ponesu; iako su Svištovskim mirom zadržali Srbiju oni su dobro videli, da moraju menjati način uprave u njoj i popuštati raji na celoj liniji. U ovom ratovanju Srbi su imali prilike da dobro vide svoju vrednost. Više od polovine glavnih vojničkih operacija izveli su oni; nekoliko meseci rat su, u stvari, vodile samo njihove čete; bez njihova sudelovanja austrijska vojska ne bi postigla ni ono malo uspeha što ih je imala. Dobar deo toga videli su i sami Turci, i od Svištovskog mira, kojim je likvidirana Kočina Krajina, oni na srpsko pitanje počinju gledati mnogo ozbiljnije nego pre toga.



    Rajetin protiv dahija


    Kao prva žrtva novih reforama, koje je sultan Selim III uveo u Beogradski Pašaluk, bili su neobuzdani janičari. Oni su bili prisiljeni da se sele iz njega kud ih oči vode. NJihov otpor protiv toga, kao i stalne težnje i pokušaji da se vrate natrag i osvoje stare položaje, ne daju da se Pašaluk konačno smiri. Borbe se ponavljaju ako ne iz godine u godinu, ono svakako bar svake druge godine. Novi "carski" poredak brani beogradski vezir s nedovoljnim brojem vojske, i nešto sultanu odanih spahija. U nevolji, vezir traži pomoć od samih Srba i ugovara s njima, da se obrazuje narodna vojska srpska, s dobrim oružjem i sa srpskim vođama. Stvaranje te narodne vojske, koja je u frajkoru prošla izvesnu vojničku disciplinu, menja iz osnova položaj Srba u Beogradskom Pašaluku. Čim je dobio oružje i počeo da se organizuje Srbin nije više prosti rajetin; u Šumadiji, gde mu je gora još uz to davala i pouzdano utočište, manje nego i u jednom drugom kraju. Zahvaljujući srpskoj saradnji Pašaluk se punih sedam godina s uspehom opirao janičarskoj otimačini; njegova odbrana klonula je tek onda, kad je sama Porta, zbog spoljašnjih komplikacija, popustila pred svojim odmetnicima i dozvolila janičarima povratak u Srbiju.


    Četa Stanoja Glavaša


    Dahijski režim u Srbiji od 1799-1804. godine ostao je u najcrnjoj uspomeni. Ozlobljeni, istrošeni, ogoleli, puni mržnje i željni osvete, janičari su brzo pokazali svoje rđave instinkte i potpuno otsustvo državničke uviđavnosti. Kao prva žrtva njihove osvete pade 1799. godine Stanko Arambašić, glavni vođa narodne vojske, rodom iz Kolara u Levču, koji je inače živeo u Smederevu, a posle i drugi. Krajem 1801. pogibe i sam vezir beogradski, Srbima prijateljski naklonjen Hayi-Mustafa paša.

    "Kakogod što su se pod mudrim i pravednim vladanjem Adzi-Mustajpašinim slabili i gasili hajduci u Srbiji, tako se sad od ovake sile i od zuluma poajduči desetina naroda" .

    Na takvo nasilje morala je doći narodna reakcija. Mi danas znamo dosta podrobno, kako se već od 1802. godine počeo raditi na tome, da se dahiski režim suzbije s jedne strane silom, a s druge narodnim tužbama protiv njega na samoj Porti.

    Na borbu se mislilo naročito u Šumadiji, u kojoj je 1803. godine četa Stojana Glavaša zadavala velik strah Turcima; a i na jedno i na drugo sredstvo pomišljalo se u zapadnoj Srbiji, u kojoj je valjevski knez, mudri Aleksa Nenadović, bio središnja ličnost cele akcije.

    Turci su u prvi mah više zazirali od ove druge strane, jer su znali za Nenadovićeve veze s austrijskim pograničnim oficirima, a znali su, isto tako, da je on i u borbama za vreme Kočine Krajine bio jedan od glavnih i najuticajnijih vođa. S toga, kad su pohvatali izvesne dokaze o srpskim pripremama za ustanak, dahije uputiše u valjevski kraj svoga najborbenijeg druga, Mehmed-agu Fočića, da on otpočne i izvrši seču tamošnjih knezova.

    U Šumadiju bi upućen Kučuk-Alija, koji je krenuo preko smederevske Jasenice na Palanku i Batočinu, a odatle u Jagodinu i Ćupriju, ali u kragujevačku oblast on nije dolazio.

    To upada u oči. Zašto to? Zar šumadijski knezovi nisu bili toliko opasni koliko valjevski i moravski? Ili su dahije mislile, da je dovoljno u prvi mah pobiti glavne vođe iz valjevske, beogradske i smederevske nahije, koje su najbliže granici, pa tek onda preći u unutrašnjost? Na to pitanje teško je dati odgovor, jer nema pouzdanih izvora. Ali je činjenica važna i vredi je istaknuti: dok na kneza Aleksu ide sam Mehmed-aga Fočić, dok na kneza Stevana Palaliju polazi Mula-Jusuf, Kučuk-Alija ne svraća, do Topole da uhvati Karađorđa, nego tu dužnost poverava jednom turskom kafedziji.


    Svaki svoga ubijte subašu

    Nama se čini, da su Turci užu šumadijsku oblast izostavili iz prvog plana, uglavnom, zato, što su nalazili, da su srpska lica u njoj manje opasna od valjevskih i beogradskih knezova. U Šumadiji je, istina, bilo hajduka i pregalaca, ali ta pojava nije za njih bila nova, dok je akcija kneza Alekse, sudeći po onom njegovom pismu upućenom austrijskom majoru Mitezeru u Zemun, izgledala neposredna i ukazivala na po dahije opasne mogućnosti. Iza Nenadovićeve akcije mogla je doći kakva austrijska intervencija, dok je hajdučka aktivnost u Šumadiji, tako da rečemo, bila domaća stvar. I s toga se požurilo, da se što pre preseku veze, dok je za obračun sa šumadijskim hajducima izgledalo da ostaje vreme i za docnije.


    ŠUMADINCI KAO VOJNICI

    "Ovde se mora dodati da smo se mi navikli da smatramo Srbe kao neprijatelja od vrednosti. Ja sam ih smatrao i još smatram kao vojnički najjačeg neprijatelja. S malim zadovoljni, okretni, lukavi, neobično pokretni, dobro naoružani, municijom bogato snabdeveni, na zemljištu vešti vrlo dobro vođeni, raspaljeni za borbu mržnjom i oduševljenjem, dali su našim trupama više posla nego Rusi, Rumuni i Talijani".


    ("Uzroci našeg poraza" od austrougarskog đenerala pešadije Alfreda Krausa, str. 153.)

    Mi ne znamo, a uzalud bi bilo praviti ma kakva nagađanja o tome, kako bi se razvijale stvari u Srbiji, da je, slučajno knez Aleksa ostao u životu, kao jedno od tada najuglednijih lica u zemlji i kao čovek koji je na široko bio zasnovao veze za podizanje ustanka. Posle njegove pogibije, valjevska nahija, lišena svog glavnog vođe, ne može da uzme inicijativu u akciji. Ona prelazi na borbenu Šumadiju, u kojoj se raspoloženje za ustanak spremalo gotovo godinu dana ranije.

    Šumadija prva na seču knezova odgovara revoltom. Karađorđe, koji je spreman dočekao Turke kad su došli da ga ubiju i primio borbu s njima, sam pali han u Sibnici kao signal da se zapali sva Srbija. Od njega pođe opšti poklič: "Svaki svoga ubijte subašu!" koji ubrzo prihvata sva zemlja.

    Šumadija je mogla prva uzeti inicijativu na se prvenstveno s toga, što je ona u hajducima Stanoja Glavaša (u čijoj je četi od 1803. godine bio i Hajduk Veljko), kome je Karađorđe bio stari prijatelj i koga je posvetio u sve pripremne akcije, imala jednu vrstu organizovane i na boj spremne vojske.

    U valjevskoj nahiji - lepo priča prota Matija Nenadović - seljaci su se, mada ogorčeni, brzo rasturali i kad su pristajali da se dižu; njih je trebalo nagovarati, uvlačiti, čak i silom nagoniti, dok su Glavaševi hajduci bili već borci od rase, da ne kažemo od zanata. Oni su glavni stožer oko koga se pribira prva Karađorđeva vojska, i oni su u prvim okršajima glavni u akciji. Na predlog Stanoja Glavaša, Karađorđe, koji sam odavno već beše napustio hajdučke redove, biva u Orašcu izabran za glavnog vođu Ustanka.
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

  5. #5
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Odg: Istorija

    Iz istorije Sumadije



    Vodeća uloga Šumadije


    Šumadijska aktivnost, kojoj je u istoriji zapala zavidna uloga da krene veliko delo obnove naše slobodne države, razvila se, kako vidimo, pod vrlo karakterističnim uslovima. Priroda joj je dala bogate šume, a sastav stanovništva mogućnost izvesne rasne selekcije. Blizina granice omogućavala je snabdevanje oružjem i municijom i veze sa prijateljima preko granice, a tradicija stare države i guslama čuvani kult pregalaštva živu narodnu svest i volju za borbu. Nedavne borbe Koče Anđelkovića i narodne vojske, u kojima je učestvovao dobar deo Šumadije, poticale su ljude na otpor i pojačavale stav samosvesti.

    Na području Šumadije završila je svoj život srednjevekovna naša država Nemanjića i njihovih naslednika; a na tom istom području, kao po nekom spremanom usudu historije, obnovljena je sa oba ustanka, od 1804. i 1815. godine, i naša draga nova Srbija. Na području Šumadije, na klasičnim položajima Suvobora, odnela je obnovljena Srbija, u novembru 1914. i svoju najveću pobedu u strahovitim borbama Svetskoga rata, kada je, stavljajući u pitanje svoj opstanak, uzela na sebe časnu dužnost da izvrši delo našeg narodnog ujedinjenja, najveće otkako postoji naša historija.





    Hajdučija kao prvi srpski pokret otpora


    Hajduci su na nasilje ogovarali nasiljem. Borili su se, i ta borba je trajala generacijama, besmislena iz ugla jednog ljudskog života, pobedonosna za narod koji nikad nije zaboravio svaoju viziju slobode i državnosti.


    U najtežem periodu srpske istorije, ljudi su odlazili u šume, samoorganizujući se u jedinice potpuno proizvoljnog broja, borili su se, beznadežno očekujući pomoć od ostalih hrišćanskih zemalja, a dobijali su je samo onda kada su Srbi koji su bili izbegli u okolne zemlje, u armijama tih zemalja, goneći Turke ulazili u Srbiju. Često je to bilo još pogubnije po narod, jer su se posle toga Turci svetili još gorim terorom. A Mletačka država, Mađarska, Austrija uvek bi zaključivale mir sa Tuskom i ostavljali Srbiju na cedilu, na milost i nemilost osvajačima. Našima nije ostajalo ništa drugo do da se uzdaju u se i u svoje kljuse i tuku haotično, kako ko stigne, jer, bez državne organizacije i vođe nikad niko nije mogao imati ni teoretske šanse na uspeh u ratu.

    Pa ipak, hajduci su se borili, i ta borba koja je trajala generacijama, borba strašno uzaludna kada se gleda iz ugla jednog ljudskog veka, ali pobedonosna za narod koji ima snažnu istorijsku percepciju i viziju slobode i državnosti i koji se ponaša kao nekakav nadprirodni um. Hajduci su na nasilje odgovarali nasiljem, na teror terorom, znali su da nasilnici razjmeju samo jezik sile, presretali su Turke na drumovima kad su se vraćali iz pljački, ubijanja, otimanja dece i žena i oslobađali roblje, vraćali narodu stoku, hranu, novac, a turske kasapili. Spolja, Turke u Srbiji napadali su uskoci, a zatim čitava Vojna krajina, tako da mira na tom prostoru nije bilo, pa možemo reći da su Srbi svojom borbom na kraju skršili moć Turske imperije. Turska je iskrvarila u Srbiji.

    Iz beležaka stranih posetilaca vidimo da su hajduci držali pod svojom vlašću velika prostranstva zemlje, a da su se Turci držali samo u utvrđenim gradovima i odatle izlazili samo sa jakim odredima isključivo radi harača, pljačke i nasilja.

    Kod hajduka se češće pojavljuje onaj prezrivi odnos prema neprijatelju i prema oružju koji je proistekao iz apsolutne superiornosti u vladanju tim oružjem i borilačkim veštinama.

    Tako Jovan Kursula nije nosio sablju onako kako se nosi - o bedrima "nego zaturenu na rame, kako mu je lakše potegnuti je".

    Mihailo Gluvac je čekao da ga protivnik napadne sedeći na konju i mirno pušeći lulu, pa "tek kad mu protivnik priđe blizu, lagano bi istresao lulu, ostavio je mirno u čibučnicu i tada bi se mašio konju za dizgine i za oružje".

    Hajduk Veljko je takođe imao taj preterano hrabar i prezriv odnos prema neprijatelju jer je go do pojasa u crenim čakširama prolazio kroz sredinu turske vojske! Ima tu elemenata i bezobrazluka, a taj mentalitet, da kažemo hajdučki, možemo pratiti i danas na našim sportskim borilištima kada dobijamo nervne slomove dok aši sportisti, na domaku pobede, u košarci ili fudbalu, postanu bezobrazni pa žale da ismevaju slbijeg protivnika i onda začas izgube borbu. Sigurno da se to događalo i sa hajducima, da su plaćali i glavom po potcenjivanje protivnika i svoj bezobrazluk.

    Ova tradicija je, na žalost, starija od hajduka, srećemo je još kod Miloša Vojinovića koji ej "zaturio kope naopako" i, bez potrebe, preskakao tri konja u bugarskoj krznenoj kabanici dugoj do zeme. Bez obzira što je to odraz svesti o sopstvenoj snazi, pokazivanje neprijatelju da ga se ne samo ne bojimo već i da ga preziremo, pogrešno je bilo veličanje toga mentaliteta.

    I sam Marko Kraljević je imao običaj da potcenjuje protivnika, da ga izaziva i draži, ali samo onda kad je bio sasvim siguran u sebe jer on je znao i te kako da se uplaši od Muse i da izbegava sukob sa jačim, npr. LJutica Bogdanom, jednom rečju, Marko je znao kako se kime sme da se ponaša; ravnopravnog ili jačeg od sebe nikad nije potcenjivao i zato je on taj pravi borac iako se često ponašao baš kao hajduk.

    Ti novi ratnici nosili su i novi stil borenja - hajdučki. To više nije bio viteški stil borilačkih veština, to je bio čisto narodni: udri kako znaš i umeš i čime stigneš.
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

  6. #6
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Odg: Istorija

    Cerska bitka - slavna pobeda srpske vojske


    Cerska bitka vođena je od 12. do 24. avgusta 1914. godine, a u istoriografiji se pominje i kao Jadarska bitka, jer su glavne vojne operacije vođene u slivu reke Jadar.

    Borbe su počele u zoru prelazom austrougarske armije kod sela Batara i Samurovića ade, s ciljem daljeg prodiranja u Srbiju, dok je Druga armija forsirala reku Savu i zauzela Šabac.

    Neprijateljskim snagama su se hrabro suprotstavljali predstražni odredi srpske vojske na Drini sve do 15. avgusta.

    Do prvog velikog okršaja na planini Cer došlo je u noći između 15. i 16. avgusta kod Tekeriša, a potom su teške borbe vođene sve do 20. avgusta na frontu širine 50 kilometara i pravcu Šabac-Tekeriš-Krupanj.

    Austrougarske snage, koje je predvodio komandant balkanske vojske Oskar fon Poćorek, imale su više od 200. 000 ljudi, dobro naoružanih i opremljenih, koji su dejstvovali uz odličnu logistiku i sadejstvo moderne artiljerije.

    Vojska Kraljevine Srbije, čiji je vrhovni komandant bio regent Aleksandar Karađorđević, imala je 180.000 vojnika i neviđen moral.

    Pobedi Srba, pored toga, doprinela je ispravna strategija vrhovne komande, ali i iskustva u modernom ratovanju koja su stekli u Balkanskim ratovima.

    Austrougarske snage naterane su na povlačenje u noći između 19. i 20. avgusta, koje se nastavilo i narednog dana.

    Isterivanjem neprijatelja do Drine i završnim operacijama, od 21. do 28. avgusta 1914. godine, kada je oslobođen Šabac, okončane su takozvane cerske operacije.

    U teškim borbama Austrougarska je imala oko 25.000 poginulih i ranjenih i više od 4. 500 zarobljenih oficira i vojnika.



    Na srpskoj strani iz stroja je izbačeno 16.045 podoficira i vojnika i 259 oficira, od toga je bilo 2.107 poginulih i 250 zarobljenih.

    U izveštaju o porazu austrougarske vojske, austrijski novinar Ervin Kiš je napisao: "Armija je potučena i nalazi se u bezobzirnom, divljem i paničnom bekstvu. Jedna potučena vojska, ne, jedna razbijena rulja, jurila je u bezumnom strahu prema granici (...) Sjajni su momci ovi Srbi, oni znaju da brane svoju zemlju".

    Po načinu vođenja i ishodu, Cerska bitka predstavlja remek-delo ratne veštine, a kao izuzetan primer prelaska iz strategijske odbrane u kontranapad, ona se i danas proučava na najpoznatijim vojnim akademijama, uključujući i američki Vest Point.

    Presudnu ulogu odigrala je Druga armija, kao najznačajnija operativna grupa i njen komandant đeneral Stepa Stepanović, koji je izradio plan operativnih dejstava i u ključnom trenutku uputio jedan puk da ovlada grebenom Cer, što je odlučilo ishod bitke.

    Zbog ovih zasluga, regent Aleksandar je Stepanoviću dodelio čin vojvode.

    Braneći otadžbinu i narod od austrougarske agresije, srpska vojska je pružila primer bezmerne hrabrosti i patriotizma, koji će zauvek ostati u kolektivnoj svesti nacije.

    Vest da je srpska vojska do nogu potukla austrougarske trupe iznenadila je svetsku javnost, koja nije očekivala da se jedna mala država, iscrpljena Balkanskim ratovima u prethodne dve godine, može vojnički odupreti velikoj sili.

    Ova pobeda je tim više proslavila srpsku vojsku, jer je ujedno bila i prva saveznička pobeda u Prvom svetskom ratu.

    Pobeda Srba doprinela je održanju morala sila Antante, koje su u početku rata gubile bitke na svim frontovima.

    Zahvaljujući toj pobedi, Austrougarska je zakasnila s koncentracijom trupa prema ruskom frontu, što je kasnije olakšalo operacije saveznika.
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

  7. #7
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Odg: Istorija

    Kraljevina SHS



    1. decembar 1918. Stvorena je kraljevina SHS, Jugoslovenska država, postojala oko 70-80 godina.
    Prvi ustav donet je tek 28. Juna 1921. godine. Vidovdanski ustav, trebalo je da na lak način pridobije Srbe. Srbi su imali težak život, ali je država tada doživela veliki napredak.

    Vidovdanski ustav: po ustavu država kraljevina SHS definisana kao ustavna I parlamentarna monarhija pod dinastijom Karadjordjević. Prestonica je u Beograd. Ustavna država je ona koja ima ustav. Država ima kao istaknuti deo vlasti, parlament, odnosno narodnu skupštinu. Voljom naroda na izborima biraju se predstavnici. I na taj način dolazi do izražaja narod(parlament se bira odozdo, bira ga narod), monarh je bio kralj, on se bira “odozgo”, od boga(dolazak na presto je božija volja). Vladavina je doživotna I nasledna.

    Monarhija je suprotna republici, kod republike imamo predsednika, on je vremenski ograničen I nenasledan. Unutrašnje uredjenje je centralističko. Najvažnija svar ustava, izaziva najveće sukobe I pre I posle ustava(krize, sukobi). Centralistička država je ona država koja je uredjena, kao jedinstveno područje, kojojm se upravlja iz jednog centra.

    Suprotno od centralizma je federacija, tu je složena država, sastoji se od više država(konfederacija – savez država). Po ustavu Jugoslavija je kapitalistička, suprotan joj je socijalizam (vezano za Tita).

    Pristalice centralističkog uredjenja države bili su kralj, snažno je zagovarao ovo uredjenje, kao I institucije u njegovoj konroli, vojska, državna administracija, činovnički aparat. Srpske političke stranke, narodna radikalna stranka; Jugoslovenska demokratska stranka(u suštini srpska) vodja je Ljuba Davidović, nastala je spajanjem starih partija, uz prečanske srbe. Ljuba Davidović, besprekoran čovek, prekog poštenja. Demokrate nisu htele prestanak centralizma, ali su bile za dogovore. Radikali su imali 91/416, a JDS 92/416 poslanika.

    Protavnici centralizma se zalažu za federaciju, pre svega hrvatske stranke, sve su bile složne, a najjača je, Hrvatska republikanska seljačka stranka(HRSS), vodja je Stjepan Radić. Ona je dobijala ubedljivo najviše glasova. Oni hoće da se Jugoslavija federalistički preuredi I da hrvatska postane jedinica u Jugoslaviji. Ovo je bio prvi korak ka separatizmu, iako oni nisu tražili samostalnost. Ako ostvare cilj, tj federaciju, lakše će ostvariti samostalnost. Komunistička partija Jugoslavije(55/416 poslanika) nova stranka takodje, radničko revolucionarna partija, težila socijalizmu. Teže revoluciji, čak I nasilno, oni su pobedili u Beogradu, trebali su da drže lokalnu vlast, ali uplašene buržoaske kapitalističke stranke, složile su se u jednom I 1920. Doneli zakon “obznana” I zabranili su KPJ. Za izgovor uzeli su atentat na ministra policije. Sledeće godine pooštrava se “obznana”, KPJ je zabranjena, ali ne I uništena, tajno se priprema, I čeka pogodan istorijski trenutak u ilegali, to je bio drugi svetski rat 1941. Gde organizuju ustanak, ali se zalažu I za revoluciju, što će kasnije I uspeti.

    Vidovdanski ustav donet je spajanjem sa slovenskim stranakama, 91/416 + 92/416, dobijena je nadpolovicna većina. Slovenska ljudska stranka, SLS, vodja Anton Korošec, ministar spoljnih poslova.

    Jugoslovenska muslimanska stranka, JNO, organiyuje jugoslovenske muslimane, dati su im položaji da bi glasali za ustav. Muslimanima je učinjeno da im ostanu feudalne titule, iako nije bilo ničeg feudalnog u jugoslaviji.




    1928. vrhunac sukoba centralista i opozicije. Sukob se najviše osećao u narodnoj skupštini, skupština nije mogla da radi, stalno ometanje opozicije. Svadje, uvrede čak i nekoliko puta fizički obračuni, tuče u skupštini. Sukobi se medijima prenose u narod. Vrhunac 20. Juna, došlo je do atentata u skupštini. Puniša Račić, radikalski poslanik je iz revolvera ubio odnosno ranio petoricu hrvatskih poslanika, tom priliko stradao je i vodja hrvatske seljačke stranke, Stjepan Radić, posle kraće borbe za život, 30-40 dana. Puniša je izašao pred govornicu, bio je vredan čovek, ali iz prvih klupa hrvat dovikuje „Opljačko si begove“, ovaj traži da mu se izvini, hrvat se pravi lud, Račić traži od predsednika skupštine da kazni hrvata, on nije znao šta da radi. Račić vadi revolver i puca u hrvate! Jugoslavija je dovedena do ruba propasti. Sutradan je zabranjen veliki broj hrvatskih listova. Hrvatski poslanici, ali i neki srpski kažu da više neće u Beograd. Posle ovoga hrvati traže satisfakciju, da se država preuredi u federaciju, oni su preuveličali dogadjaj, čak su umešali i kralja, navodno da je on naložio ubistvo. Srpski političari nastoje da umanje dogadjaj, govore da je uradio jedan čovek u stanju afekta. Dokazi su govorili suprotno, nije bio u afektu. Puniša je zarobljen, ležao je u Požarevcu, 1941. Nemci ga oslobadjaju, nije se znalo da je pušten, dok ga nisu našli i streljali partizani.

    Hrvati traže federaciju, skupština i kralj ne pristaju, kriza se nastavlja, skupština ne radi. Kralj nastoji da zaštiti državu, zove vodje većih partija na dvor, da se dogovore. Dogovora nije bilo, ali on je nastavljao da saziva, da bi narod pripremio na svoj sledeći korak, diktaturu. To se radilo polako, tajno se uvodi diktatura. Čak je i Radić rekao kralju da uvede diktaturu, „Ostali su samo kralj i narod“. Dolazi do još kontakata izmedju stranaka, radikali neće ni da čuju za federacijum , a hrvati za centralizam.

    Kralj je sve pripreme za diktaturu završio do kraja 1928., 4. I 5. Januara 1929. Kralj je okupio poslednje konsultacije, dolaze predstavnici stranaka, opet bez uspeha. Večernji listovi objavljuju 5. Da nema dogovora, što je potpuno odgovaralo kralju, da bi sledećeg dana, 6. Januara 1929. Kralj Aleksandar uveo diktaturu. U istoriji poznata kao šestojanuarska diktatura. Kralj se obraća narodu sa „Mom dragom narodu...“, kaže da je parlamentarizam doveo do propasti države, pa je odlučio da ukine sve posrednike izmedju sebe i naroda, što znači da svu vlast u zemlji uzima u svoje ruke. Izgovor mu je spašavanje države.

    Kralj je raspustio narodnu skupštinu, žandarmerija je ušla i iznela klupe. Zabranjen je rad svih političkih stranaka u zemlji, nema vlade, kralj proglašava diktatorsku vladu predvodjenu generalom Petrom Živkovićem. Oslonci kraljeve diktature su vojska, policija, ali i veran činovnički aparat, i još neko bitan, a to je buržoazija sva tri naroda.
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

  8. #8
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Odg: Istorija

    Prvi srpski ustanak



    Gde je, zapravo, počeo Prvi srpski ustanak

    Da li Sretenje obeležavati u Marićevića jaruzi ili na proplanku kod dva bresta, pitanje je koje i danas muči naučnike i institucije

    Da li su se na Sretenje 1804. godine srpski ustanici sakrili u jaruzi i proglasili Karađorđa za vožda ili su zbor održali nekoliko stotina metara dalje na proplanku „kod dva bresta”? Iako se svake godine centralna državna proslava održava kod spomen-česme u Marićevića jaruzi, za naučnu javnost, posebno konzervatore, ovo pitanje još nije skinuto s dnevnog reda. Tako Božidar Krstanović, stručnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije, ukazuje na „pometnju koju je 1954. godine napravio Socijalistički savez radnog naroda kada je jednu usku vododerinu u Marićevića jaruzi proglasio za istorijsko mesto, a onda je buldožerima proširio da izgleda kao amfiteatar i tu sagradio spomen-česmu”.
    – Zaštita kulturnog nasleđa je disciplina koja se bavi konzervatorskom delatnošću na osnovu utvrđene metodologije i zakonskih propisa. Osnovna funkcija zaštite je autentičnost, a ne fikcija. Kako je ustanički Orašac proglašen za znamenito mesto od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju, to se moraju utvrditi i prezentovati stvarna mesta istorijskih dešavanja a ne fiktivna – kaže Krstanović.

    Brestova više nema

    Pa zaista, gde je počeo Prvi srpski ustanak, može li se to mesto utvrditi posle više od dva veka i da li je to toliko važno?
    Naučnici koji se bave ovim periodom srpske istorije bi se možda mogli i složiti oko jednog pitanja, a to je da ustanak nije bio na mestu gde se obeležava i proslavlja, dakle kod spomen-česme u Marićevića jaruzi, ali razlikuju se u nečem drugom. Da li treba menjati već ustaljenu praksu i može li se odrediti tačno mesto gde je zbor održan?
    Rekonstrukcija Prvog srpskog ustanka traje od druge polovine 19. veka, ali je, slažu se mnogi, veliki doprinos dao istoričar Milenko Vukićević, inače prijatelj kralja Petra Prvog, koji je 1907. godine objavio dvotomno delo „Karađorđe”.
    Vukićević navodi da je tačna lokacija zbora „više Marićevića jaruge kod dva velika bresta na jednom zaravanku opkoljenom sa svih strana gustim lugom”.
    Pojedini istoričari, kao na primer dr Radoš Ljušić, smatraju da se danas ne može tačno utvrditi gde su bili brestovi jer su odavno posečeni. Dr Ljušić je svojevremeno, kao član komisije za državna znamenja sa Fondom „Prvi srpski ustanak” iz Aranđelovca, imao značajnu ulogu u odluci da se tada tek ustanovljeni državni praznik Sretenje obeležava na starom mestu, kod spomen-česme.
    – Znali smo za istraživanja Milenka Vukićevića, ali smo smatrali da nema nekog naročitog značaja da li je zbor održan u Marićevića jaruzi ili nekih stotinak metara ili kilometar niže. Brestovi gde je zbor održan su posečeni i svi naši pokušaji da precizno odredimo lokaciju ostali su bezuspešni.. Da se narod ne bi delio i okupljao na dva mesta odlučili smo da sve ostavimo kako je i bilo do tada – ističe dr Ljušić.
    Međutim, Krstanović smatra da se na osnovu Vukićevićevih istraživanja ne mogu pronaći stope gde je stajao Karađorđe, ali se može približno tačno odrediti lokacija zbora.




    Dokazi postoje

    Naime, Vukićević na strani 375 svog dela navodi „mesto gde je bio sastanak i izbor Karađorđa nalazi se ispod orašačke crkve i škole na severoistočnoj strani, niže mesta gde je bila kuća Teodosija Maričevića”.
    Orašačka crkva i danas postoji, škola je premeštena, ali se zna gde je bila kao i kuća Maričevića koja je srušena, ali su tragovi ostali. I turski han koji su ustanici prvog zapalili bio je vrlo blizu sadašnje spomen-česme tako da je to dodatni razlog da se Marićevića jaruga eliminiše jer bi bilo previše opasno mesto za ustanike, kaže Božidar Krstanović. On je 1986. godine rekonstruisao, kako kaže, stvarni sled istorijskih dešavanja, pri čemu je koristio i rezultate seoskog učitelja i bibliotekara Dragiše Vojnovića.
    – Vojnović je 1981. godine pošao tragom prve i jedine – Vukićevićeve rekonstrukcije i precizno locirao sva značajna mesta. U tome su mu pomogla i znanja meštana koji su još pamtili staru toponimiju sela. Iako je utvrdio i katastarske parcele njegov rad nije naišao na razumevanje jer je pogrešno mesto podizanja ustanka – Marićevića jaruga – već bilo obeleženo, a pojedinci su uporno istrajavali na njemu – kaže Krstanović i zaključuje:
    – Iako je dokazano da obeleženo mesto u Marićevića jaruzi ne odgovara stvarnom mestu događaja, na njemu se i danas uporno i bezrazložno insistira kao mestu podizanja ustanka.
    Po prirodi svog posla istoričari se više bave posledicama ustanka i širim kontekstom zbivanja, dok konzervatori istrajavaju na toponimima i smatraju da je konačno došlo vreme da se ispravi napravljena greška i taj posao prepusti struci. Državni zvaničnici za sada ćute o ovom pitanju, ali ono što ipak može da obraduje pobornike poštovanja tradicije je najava da će se ove godine Sretenje obeležiti kao dan Srbije, uz više poštovanja prema ovom događaju nego ranije.
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

  9. #9
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Odg: Istorija

    Milunka Savić, heroina Prvog svetskog rata



    Balkanskim ratovima učestvovala predstavljajući se kao muškarac, a kasnije se posvetila ulozi majke i hraniteljke


    BEOGRAD - Najodlikovanija žena Prvog svetskog rata Milunka Savić umrla je pre 40 godina. Žene borci u srpskoj vojsci bile su revolucija, pa put do priznanja nije bio lak.

    Milunka Savić učestvovala je u Balkanskim ratovima predstavljajući se kao muškarac. Posle rata, posvetila se ulozi majke i hraniteljke, a iškolovala je više od 30 dece.

    Žena koja je obeležila Veliki rat, Milunka Savić umrla je pre 40 godina. Nosilac je vojne zlatne Karađorđeve zvezde sa mačevima, zlatne medalje za hraborost "Miloš Obilić", Legije časti IV stepena, Legije časti V stepena, francuskog Ratnog krsta i spomenica (Albanska spomenica i spomenica Solunskog fronta 1915-1965).

    Rođena je krajem 19. veka u selu Koprivnica, nedaleko od Raške. Učestvovala je u Balkanskim ratovima pod imenom Milun Savić. Šišala je kosu i povija grudi kako se ne bi otkrilo da je žena. Milunkina "tajna" otkrivena je pošto je u Bregalničkoj bici (1913) ranjena u grudi.

    Ipak, zbog uspeha koji je pokazala u borbi rat je završila sa činom kaplara srpske vojske.

    U Prvom svetskom ratu bila je deo čuvenog "Gvozdenog puka", najelitnijeg Drugog puka srpske vojske "Knjaz Mihailo". Za pokazano junaštvo u Kolubarskoj bici odlikovana je zlatnom medaljom za hrabrost "Miloš Obilić". Milunka je preživela i veliku austro-ugarsku i bugarsku ofanzivu i povlačenje preko Albanije.

    U jesen 1915. godine Milunka je teško ranjena u glavu u Makedoniji i tako povređena povlačila se preko Albanije. Posle nekoliko meseci oporavka vratila se na Solunski front gde je učestvovala u bitkama koje srpska vojska vodi na leto i jesen 1916. godine.

    Milunka Savić je pokazala veliku hrabrost u borbama zarobila je 23 bugarska vojnika, pomagala u dostavljanju municije, istakla se u bombaškim napadima.

    Prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević odlikovao je 1917. godine vojničkom zlatnom Karađorđevom zvezdom sa mačevima, ubrzo zatim dobija i odlikovanje francuske vojske Legiju časti V stepena, a kasnije i francukim Ratnim Krstom i oficirskom Legijom časti.

    Odlikovana i hrabara žena borac izazivala je divljenje savezničkih vojnika koji u svojim redovima nisu imali žene borce. Pojava žena boraca u srpskoj vojsci bila je revolucionarna. Pored Milunke bilo je još desetak do dvadeset žena.

    Posle rata, heroina Velikog rata radila je u Bosni i Hercegovini kao kuvarica, bolničarka, pregledačica u fabrici vojnih uniformi. Tada se udala za Veljka Gligorovića, sa kojim je dobila kćerku Milenu, ali je ubrzo usvojila još tri ćerke: Višnju, Radmilu i Zorku.

    Međutim, brak je kratko trajao, tako da Milunka sama podigla četiri ćerke. Posle urgencija ratnih saboraca 1929. godine zaposlila se kao čistačica u Hipotekarnoj banci u Beogradu, gde je provela najveći deo svog radnog veka.

    Posle Drugog svetskog rata, Milunka Savić radila je i kao čistačica u beogradskim kafanama. Humanost je pokazala i tako što je iškolovala još oko 30 dece.

    Umrla je 5. okotbra 1973. godine. Iako je u medijima (čitulji u novinama) prvobitno bilo najavljeno da će Milunka Savić biti sahranjena u Aleji velikana, to se nije dogodilo. Sahranjena je u porodičnom grobu na Novom Groblju.

    Nijedan istoričar nije napisao njenu biografiju, nema je u muzejima a retko se spominje i u udžbenicima iz istorije.



    Pocivaj u miru hrabra zeno, ako te mi kao narod zaboravljamo ne zaboravlja Gospod!
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

  10. #10
    Dj.Vesna's Avatar
    Registrovan
    Nov 2010
    Lokacija
    Rusija
    Postovi
    17,211
    Country: Russian Federation
    Thanked: 4599

    Odg: Istorija

    Istorija Srba - Srbi najstariji narod

    Да ли српски грб са 4С представља 4 српска племена која су након потопа кренула у 4 правца


    Амерички научници Волтер Питман и Вилијам Рајан открили су да је пре више од 5.500 година п.н.е. Црно море било слатководно језеро на око 50 метара испод данашњег нивоа. Ова чињеница наводи на то да су четири огромне реке (Дон, Дњепар, Дњестар и Дунав) имале једно ушће. Ни на једном другом месту на планети четири велике реке не уливају се на тако малом простору, практично на једном месту.

    Управо ова открића наводе на претпоставку да се на ушћу тих река налазила древна цивилизација и град Атлантида, јер је још у античко доба Платон у својим списима навео да је Атлантида потонула у море, као и да је била окружена са 4 велике реке. На ушћу ове четири реке заиста је постојала цивилизација. Али то није била Атлантида (Атлантида је један сасвим другачији и много старији град).

    Ушће четири реке је уствари колевка Срба.

    Разлог зашто се мешају Атлантида и земља Срба (по некима Словена) лежи у томе што су пред овом древном поплавом избегли Срби носили са собом два предања: једно о граду Атлантиди и друго о својој колевци са ушћа четири реке коју је прогутало море. Од њих су за ове предаје чули египатски свештеници, а од њих антички Грци који су их и записали.

    Срби и данас за делове свог народа који живе ван матичне земље кажу да су у ‘расејању’. Дакле, повлачећи се пред надолазећим морем, сасвим логично, народ се кретао узводно долинама ове четири реке. Они Срби који су кренули узводно долинама река Дон и Дњепар, касније су основали државу која се и данас зове Расија (Русија. Изговара се Расија). Они Срби који су се повлачили узводно уз Дњестар до данас су задржали име Срби, са одредницом Лужички. Мишљење је да су се и данашња Чешка, Моравска звале Србија.

    Оне су симболично представљене и на српском грбу – крст са четири ‘Ц’ (четири српска племена која су кренула у четири правца)

    Они Срби који су се повукли на запад уз Дунав до дана данашњег се зову Србима. Прва држава коју су основали звала се Расија или Рас, односно Рашка, а себе су називали Расјаним Србима, односно Рашанима (Расен). Срби који су се повукли на исток према Кавказу и Каспијском језеру названи су сарматски Срби или стари Срби. Прва држава коју су основали звала се Сербонија (или Сорабија), а народ је назван Сораби, или бели Сораби, док су се јужни (балкански) Срби називали црвеним Сорабима.

    А назив регије Моравске и балканске реке Мораве имају исто порекло. Можда су имена дата према постојећим регијама, рекама итд у тој прапостојбини, па су исто тако „понесена“ као и назив регије Рашке, чији назив је првобитно коришћен негде код Црног мора то јест Кавказа за једну планину испод које је једно српско племе живело.

    Мало северније, у подручју реке Дњестар, 5.400 године п.н.е. изненада се појављује веома развијена Трипољска цивилизација. Буквално на стотине градова (до данас је откривено око 2000 насеља која припадају тој култури) појавило се око 5.400 г.п.н.е. на подручју данашње Украјине, Молдавије и Румуније, односно ширем подручју реке Дњестар.

    Археолози тврде да је то била изразито напредна цивилизација, да су пронађени остаци монументалних грађевина, да су поседовали знања из металургије, производње керамике, ткања итд. Занимљиво је да су живели у урбаним срединама, градовима, који су по правилу били кружног облика и окружени водом (што одговара опису Атлантиде).

    У истом периоду, узводно уз реку Дунав, на подручју данашње Србије и Румуније, појављује се такође изразито напредна Винчанска цивилизација. Винча је била урбана средина а становништво је такође изузетно добро познавало металуршке процесе, процесе производње керамике, ткања итд. Занимљиво је да најстарији икад пронађени траг писмености припада овој култури. У том писму, односно систему знакова и симбола лако ћете пронаћи скоро сва слова данашњег тзв. ћириличног писма односно Србице.

    Најзначајнија, међутим, чињеница која доказује да је ушће четири реке колевка Срба, произлази управо из винчанског писма. Национални симбол Срба из Дунавске Србије је крст са четири оцила (ћирилична слова ‘с’), и налази се у винчанском писму. Дакле, све ове културе (Винчанска и Таничланска) су произашле из српске културе која се раселила с потонуле домовине.

    Иако је ово национални симбол Срба, потпуно је избледело сећање на то шта он, у ствари, представља. Заговаратељи ове идеје утврђују да ово представља центар света којег окружују четири реке. Тако су Срби (Сораби) с правом своју колевку сматрали центром света. То је била најразвијенија, најстарија, заправо једина цивилизација тог доба.

    Додајмо томе и Српску православну цркву која је недавно славила 7520. Српску нову годину. Срби и српска православна црква памте један давни потоп који је задесио њихове претке, а преживели који су започели нову цивилизацију, рачунају време од тог потопа као свој нови почетак.
    Напредна технологија коју је овај народ поседовао сведочи томе да је исти дошао са неба. Писац Милош Гроздановић у својој књизи ‘Срби јесу народ најстарији‘ наводи да Сора значи ‘с неба‘ а Би ‘народ‘ на санскриту. Стога Сораби (Срби) у преводу значи народ с неба (небески народ), илити ванземаљски народ.

    Слагалица је комплетна.
    Sva muzika koja se nalazi na našem forumu postavljena je iz promotivnih razloga i podleže zaštiti autorskih prava.
    Stoga ste dužni da svaku pesmu koju skinete sa našeg foruma (nakon slušanja) uklonite sa Vašeg HDD-a u roku od 24h!
    Ukoliko Vam se sviđa preslušana pesma kupite CD tog izvođača!



    "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."


    Dj.Vesna®www.radio-delta.com

Strana 1 od 2 12 ZadnjaZadnja

Pravila Postanja

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •  

PRIJATELJI SAJTA: