Goran Saric - Istoricar iz Hrvatske

[Dj.Vesna]

Goran Saric - istoricar iz Hrvatske

Šokantna tvrdnja hrvatskog istoričara!

AUSTROUGARSKA JE IZMISLILA ALBANCE, DA SPREČE RUSIJU I SRBIJU DA IZAĐU NA JADRAN! Šokantna tvrdnja hrvatskog istoričara!
Albansku naciju stvorili od četiri plemena koja se međusobno nisu ni razumela samo da bi sprečili izlazak Srbije i Rusije na Jadran, tvrdi istoričar i teolog Goran Šarić iz Rijeke

Drugi put u razmaku od sedam meseci katolički teolog i istoričar Goran Šarić priredio je u četvrtak veče predavanje u prepunom Klubu Tribina mladih Kulturnog centra Novog Sada. Tribina "Genetičko poreklo Srba i drugih evropskih naroda" privukla je više od 200 Novosađana.

Šarić je predavanje započeo konstatacijom da je poslednjih 200 godina na Balkanu britanska politika nepogrešivo uvek radila protiv naših interesa. Turska, koju su tada zvali „bolesnikom sa Bosfora", održavana je „na aparatima" samo da Srbija ne bi dobila svoju državu.



Prepravke istorije regiona

Šarić je rekao istoričari u regionu redom tvrde da su narodi kojima pripadaju -autohtoni.Tako akademik Franjo Šanjek, teolog i istoričar koji je doktorirao na Sorboni, piše da su Hrvati na Balkanu od kamenog doba, a prof. dr Bisera Solić Buskailo, najveći bošnjački autoritet za jezike, tvrdi da su i Bošnjaci autohtoni. Muftija Zukorlić u svojoj knjizi „Drevna Bosna" ističe da su Sandžaklije i Bošnjaci autohtoni, kao što tvrdi i za Albance.
- Proizlazi da su svi autohtoni osim Srba, što je, naravno, netačno - kazao je Šarić.

- Zašto? Zato da bi se Rusiji zaprečio izlaz na Jadran. Velika Britanija imala je politiku „Balans of the power"(ravnoteža moći) i nikada nije htela da dozvoli da neka država, pa bila to Francuska ili Nemačka ili Rusija, postane toliko jaka da ugrozi njene interese.- kazao je Šarić.

On je u nastavku predavanja kazao da je tokom celog 19. veka postojao prećutni dogovor između Britanije i Austrougarske koji se ogledao u tome da je Austrougarska uvek stajala na stranu britanske kolonijalne politike drugde u svetu, a Britanija je, zauzvrat, podržavala habzburšku politiku na Balkanu.

- Možda i poslednja velika pobeda austrougarske diplomatije bilo je stvaranje albanske nacije od heterogenih plemena koja se nisu međusobno razumela, imala su četiri veroispovesti i različite jezike. Takvu jednu „masu", koja je bila lojalna svakom okupatoru, oni su pretvorili u naciju samo zato da Srbija ne bi izašla na more - naveo je Šarić.


Dodao je da pošto je srpska vojska oslobodila Skadar, Drač i Valonu gde je dočekana kao oslobodilačka, Britanija i Austrougarska usmeravale su Srbiju na Bugarsku i zabranjivale joj da „gleda preko Drine". Austrougarska je,naime, najviše strahovala od toga da bi Srbija mogla da ujedini sve Južne Slovene i da će to značiti kraj austrougarskog carstva.

- Bili su u pravu, to se i desilo 1918. godine - konstatovao je predavač u KCNS a potom dodao i da nije istinita tvrdnja da su Srbi bili pod Turcima 500 godina. Podsetio je da je poslednji srpski car Jovan Nenad ubijen u zasedi 1527. godine. Srbi su potpali pod Turke tek 1545, a od tada pa do Karađorđevog ustanka prošlo je 300 godina. Nijedan metar Srbije nije bio 500 godina pod Turcima.


Šarić je podsetio da je najveći arheolog sa ovih prostora, pokojni prof. dr Đorđe Janković, ostao bez profesorskog zvanja na fakultetu jer je pobio tezu o doseljavanju Slovena na Balkan,dokazavši da su oni živeli tu i u vreme Rima.Tribinu je Šarić završio tvrdnjom da je najstarija kultura nastala na Dunavu i to ovim redom: najstariji je Lepenski vir, zatim slede Starčevo, pa vinčanska i sopotska kultura.

informer.rs

[Dj.Vesna]

SRBI, IMATE VELIKU ISTORIJU, A STIDITE JE SE I NE ZNATE JE! Hrvatski istoričar Goran Šarić rastura VATIKANSKO-GERMANSKE LAŽI


Hrvstski istoričar Goran Šarić, doktor nauka, sve popularniji u Srbiji zbog svog rada u oblasti istorije, ekskluzivno za Komersant govori o pitanju uloge države u razvoju autohtone škole, o značaju istorije u savremenoj geopolitici, o Vatikanu, o opasnosti novog rata na našim prostorima, o Kosovu, o Republici Srpskoj, te mnogim drugim važnim pitanjima…

Sve više se govori o faktima koje razotkriva, tzv. autohtona škola. Šta bi bio najvažniji, najpametniji ili prvi potez vlasti u Srbiji i drugim državama u regionu uopšte na tom polju? Šta i na koji način može ili treba država da uradi?

- Postoji razlika između drugih država i Srbije. Jedino u Srbiji nastojanja da se iznese istina o našem poreklu nemaju nikakvu podršku vlasti i izazivaju otpore tzv. akademske zajednice. U Sloveniji, Janež Janša koji je dva puta bio premijer Slovenije i predsednik najjače partije, drži govore na promocijama autohtonističkih knjiga. U Hrvatskoj je predgovor za autohtonističku knjigu o poreklu Hrvata fakultetskog profesora Ivana Jurića napisao ni manje ni više nego ministar znanosti Dragan Primorac, a predgovor za knjigu "Hrvati i autohtonost" Ivana Mužića pisao je akademik Mate Suić, arheolog. Muftija Muamer Zukorlić u svojoj knjizi "Drevna Bosna" tvrdi da su Bošnjaci potomci Ilira. O albanskim političarima i istoričarima da ne pričamo, za njih su Nemanjići Nimani, Vinča je njihova kultura, itd. Kad se Srbi svoga odriču, zašto drugi to ne bi preuzeli?
Prvi potez nadležnih ministarstva trebaLo bi da bude formiranje centra za strateške studije koji bi okupio eksperte iz raznih naučnih grana i disciplina. Njihov zadatak bio bi da očiste udžbenike od falsifikata i podmetanja. Srbi su specifičan narod jer pamte kraće od kišne gliste. Jedini narod koji o istoriji uči iz udžbenika svojih neprijatelja. Da bi jedan takav centar uopšte bio formiran, srpska elita, ukoliko postoji, trebala bi sastaviti srpsku paradigmu i narativ, a toga nema.

Na kom je sve to nivou generalno u Srbiji i u regionu?

- Sav teret pao je na leđa pojedinaca, entuzijasta i zaljubljenika u istoriju koji rade o svom trošku. Takav je primer Vesna Pešić i njena izdavačka kuća "Pešić i sinovi" koja je objavila nekoliko stotina naslova iz područja skrivene i prećutane istorije. U Srbiji tzv. stručna i akademska javnost uporno ignorira dokaze i otkrića iz raznih grana nauka koji potvrđuju našu autohtonost. Ako se bilo koji naučnik tome protivi biva ismejan, šikaniran, ostaje bez zvanja. Dovoljan je primer progon koji je doživeo najveći arheolog sa ovih prostora, pokojni Đorđe Janković. On je imao toliko intelektualnog poštenja i moralnog integriteta da javno obznani svoja istraživanja koja su pokazala da Sloveni na Balkanu žive bar od 1. veka i nakon toga zamalo nije spaljen kao "naučni jeretik".

Ljudi često razmišljaju "istorija je prošlost, to nije važno". Da li možete dati jednostavniju sliku za širu javnost o tome zašto bi konkretno za Srbiju obaranje "berlinske škole o seobi Slovena" i prihvatanje novih saznanja bilo veoma važno na geopolitičkom ili geoekonomskom nivou?


Na svojim predavanjima često obuhvatim razdobolje od Lepenskog Vira do modernog vremena. I uvek kad dođem do 7. veka kažem: "Sad zaboravite sve što sam rekao i zamislite da smo došli na Balkan". Toliko je neznanja i zabluda u poslednih 1300 godina naše istorije, da bi veliki posao bio da se bar taj period očisti od krivotovorina. Dogmu o seobi Slavena treba srušiti pre svega zato što nije istinita. Seoba je uvek bilo i to nije sporno. Ali važno je da naglasimo da su Sloveni živeli na Balkanu i pre i posle 7. veka. I migrirali sa Balkana i na Balkan i pre i posle.Da istorija nema svoje implikacije na geopolitičkom nivou, onda se ne bi svi ti silni narodi toliko trudili da dokažu svoju autohtonost. Istorija jednog naroda je isto što i detinjstvo jednog čoveka. Kao što čoveka zauvek definira detinjstvo, tako narod definira prošlost, dela njegovih predaka. Bez kontinuiteta, bez čuvanja zaveta i uspomena svojih predaka, to više nije narod nego rulja koja će završiti kao ekonomsko roblje onih naroda koji se svoje istorije sećaju. Narod koji ne poznaje svoju prošlost, nema budućnost.

Pominjete često pitanje Ilira, posebno važno pitanje u ovom trenutku za Kosmet?

Čitava ideologija Velike Albanije počiva na ideji da su Albanci potomci Ilira. Ako je njima u borbi za Kosovo važno da dokažu da su Iliri, kako onda Srbima to može biti nevažno? Istorijsko pravo je jedan od glavnih argumenata u međunarodnoj politici. Kada Srbi postanu svesni da su oni potomci antičkih stanovnika Balkana, onda će na pravi način valorizirati svoju baštinu, pa time i Kosovo, svetu zemlju Ilira i Slavena i Srba. Otimanje Kosova počelo je krivotvorenjem istorije, povratak Kosova počinje pisanjem istinite istorije, one koja se stvarno desila.


Jedna od stvari oko koje se ukrštaju koplja u našem regionu, a tiču se istorijsko-kulturnog nasleđa našeg regiona, čini se da su i stećci. Šta su, po Vašem mišljenju, stećci? Da li se može govoriti o tome kome ili kojoj naciji u regionu pripadaju? Šta stećci uopšte prikazuju, kakvi su to simboli ili motivi na njima?

- O stećcima ne postoji konsenzus u naučnoj zajednici. Nisu dovoljno istraženi, jer se ne uklapaju u paradigmu o nama kao došljacima u 7. veku. Manji broj stećaka ima srednevekovno poreklo, ali kad analiziramo stećke na njima često nalazimo simbole drevnih civilizacija, poput Egipta ili Partskog carstva i raznu drugu predantičku simboliku. Postavlja se pitanje, ako su stećci nastali u srednjem veku, ko je ispisivao antičke simbole na njih, nepismeni bosanski čobani?
Stećci već na prvi pogled izgledaju starije od rimskih nadgrobnih spomenika, sloj zemlje je i dvostruko deblji na njima nego na antičkim grobovima. Način sahranjivanja pod stećcima je identičan onome kako su sahranjivani drevni Iliri. U dubrovačkoj arhivi ne postoji ni jedan dokument o gradnji stećaka u srednjem veku, niti u narodu postoje predanja o tome. Politička situacija u srednjem veku, stalni upada Franaka, Ugara, Bugara, Turaka… nije bila pogodna za megalitsku gradnju, niti su postojale tehnike kojima se može podignuti stećak od 30 tona i transportirati na gotovo 2000 metara nadmorske visine. I koji bi motiv bio za takav jedan kolosalni podhvat, izgradnju više od sto hiljada stećaka?
Iz svega navedenog jasno je da su stećci drevni tragovi neke nama nepoznate civilizacije koja se jednom davno protezala od Alpa do Crnog Mora. Simbolika, običaji i način sahrane te civilizacije i srednjovekovnih stanovnika Balkana ukazuje na kontinuitet, graditelji stećaka, ta kultura megalita, bili su naši preci.


U Srbiji se takođe često da čuti da je "Vatikan glavni neprijatelj". Koliko je to istina, a koliko laž?

Imao sam prilike čitati stotine vatikanskih dokumenata i konstatacija da je "Vatikan glavni neprijatelj" je nažalost tačna. Fridrih Niče je govorio da je papstvo poslednja utvara propalog rimskog carstva. Čitava istorija Vatikana je istorija laži, prevara, perverzija, nasilja i ubijanja. Dovoljno je pomenuti Gabriela Amortha, najvećeg katoličkog egzorcistu koji je izjavio da je: "Satana u Vatikanu". To je najveća svetska korporacija, religija im je samo paravan za politiku. Kada su Staljina upozorili na snagu Vatikana, on je upitao: "Koliko tenkova oni imaju?" SSSR je imao 63.000 tenkova, pa ga je Vatikan preko pape Poljaka, Vojtile, rasformirao bez i jednog tenka.

Sve više se govori o mogućem ponovnom sukobu na prostoru bivše Jugoslavije. Ukoliko bi morali, koju tačku tog prostora bi ocenili kao najkritičniju? Koliko Vam se čini realnom opasnost od novog rata na našim prostorima, uopšte?

- Mir 1995. nije bio odluka eks-Ju republika nego je nametnut od strane zapadnih sila, pre svega SAD-a i Velike Britanije. Kao što je i rat 1991. nametnut spolja, od istih aktera, iako su među jugoslovenskim političkim i obaveštajnim strukturama imali svoje ljude. Velika Britanija kao naš vekovni, arhetipski neprijatelj i u vreme ovog intervjua šalje pedesetak svojih agenata u BiH pod izgovorom da spreče "ruski uticaj". Britanska politika ne bira sredstva da ostvari cilj. Cilj je Rusija što dalje od Balkana i neće prezati ni od čega, pa tako ni rata.
Prva na udaru biće Republika Srpska koju su britanski lordovi označili većom pretnjom za svoje interese od islamskih fundamentalista u Bosni i Hercegovini. Sve je jasno, samo ih treba dobro slušati i sve što oni kažu protumačiti suprotno. Čim njihovi mediji poput N1, Radia Slobodna Evropa, Nedeljnika, Danas, Vremena… nekog napadnu, mi ga trebamo podržati, a od onog što oni afrmišu treba bežati glavom bez obzira.


Za kraj, Vaša poruka našim čitaocima?

Kao što pomoću ega pojedinac lakše prevladava ovozemaljski život, tako je nacija ego cele zajednice. Kad zajednica prosperira, onda je i pojedincu bolje.
Naša tela nisu samožive jedinke, nego simbioza 50 000 milijardi ćelija. I umesto da svaka ćelija radi sve, one su podelile uloge, jedne se bave odbranom organizma, druge transportom hranjivih tvari… tako se stvara sinergija. Tako telo postaje više od samog zbroja njegovih delova.Zato pozivam sve ljude u Srbiji da dođu na moja predavanja u sklopu turneje "Trijumf savesti" koja počinje u septembru u Jagodini, a završava u Beogradu u decembru i da učeći o prošlosti zajedno ispišemo budućnost. Nema sudbine osim one koju sami stvorimo!

informer.rs

[Dj.Vesna]

HRVATSKI ISTORIČAR RAZVALIO BEČKO-VATIKANSKE LAŽI:
Znamo jezik pčela, a o jeziku Ilira sveznajuća bečko-berlinska istoriografija ne zna ništa, ILI NEĆE DA ZNA!


Čudno je da toliko znamo o jeziku pčela, a o jeziku Ilira sveznajuća bečko-berlinska istoriografija ne zna ništa, ili neće da zna. Tako najveći engleski stručnjak za Ilire, Džon Vilkes kaže da su Iliri govorili jezikom od kojeg ni jedan trag nije preživio

Te 1927. godine, austrijski profesor zoologije Karl von Frič objavio je knjigu "Aus dem Leben der Bienen" ( Iz života pečela) u kojoj je dokazao da jezik nije svojstven samo za ljude jer i pčele imaju kompleksan sistem komunikacije. Trebalo je proći 46 godina da naučna zajednica prihvati to otkriće, te je Frič konačno 1973. nagrađen Nobelovom nagradom.

Pčelinji jezik je jezik plesa. Kroz ples pčela preko apstraknih simbola poznatih drugim pčelama pokazuje gde se nalazi hrana u odnosu na košnicu i sunce i na kojoj udaljenosti. Pčele uvek plešu u pravcu sunca, prave osmice, a pokretima repom označuju udaljenost hrane od košnice. Napisane su stotine radova i knjiga o jeziku pčela.

Čudno je da toliko znamo o jeziku pčela, a o jeziku Ilira sveznajuća bečko-berlinska istoriografija ne zna ništa, ili neće da zna. Tako najveći engleski stručnjak za Ilire, Džon Vilkes kaže da su Iliri govorili jezikom od kojeg ni jedan trag nije preživio.

Ako je iko trebao zapamtiti jezik Ilira onda su to Cincari. Oni su na Balkanu više od 2.000 godina. Potomci su autohtonog stanovništva (Ilira, Tračana, Dardanaca) i rimskih legionara, pripadnika 5. rimske legije. Ime im dolazi od latinske riječi "quinque" koja znači pet. Očekivalo bi se da je njihov jezik mešavina latinskog i jezika antičkih stanovnika Balkana. Jezik Cincara je mešavina latinskog i srpskog. Da su Iliri, Tračani i Dardanci govorili neki drugi jezik, onda jezik Cincara ne bi bio spoj latinskog i srpskog, nego latinskog i tog fantomskog jezika. Da su Iliri govorili albanski, onda bi cincarski bio mešavina latinskog i albanskog.

Zašto se u albanskom ne oseća uticaj starog latinskog jezika iz vremena Rimskog carstva? Nego samo talijanskog i rumunskog, a znamo da su im Talijani i Rumuni stvarali jezik u 19. i 20. veku. Zašto se u latinskom ne oseća uticaj albanskog? Ako su Albanci Iliri, onda su vekovima živeli pored Rimljana što bi se moralo osetiti i u međusobnoj razmeni reči latinskog i albanskog, a ta razmena ne postoji. Sa druge strane, imamo stotine latinskih reči u srpskom, ali i stotine srpskih reči u latinskom.

Kad zastupnike bečko-berlinske sekte pitamo zašto baštinimo toliko puno običaja, tradicija i verovanja autohtonog stanovništa Balkana pree 7. vrka, oni nam kažu da smo to preuzeli od njih kad smo se doselili. Ako smo preuzeli kultove, način izrade ukrasa, način pečenja hljeba, pogrebne običaje, odeću, kape, opanke... zašto nismo preuzeli ni jednu jedinu reč?

Da su Iliri govorili albanski, u današnjem srpskom bi moralo biti bar 20-30 posto albanskih reči. Da su Iliri govorili bilo koji jezik koji nije srpski, te reči bi morale postojati u našem jeziku, bar deo njih. Nije moguće da smo od Ilira preuzeli sve osim reči.

Kako to da bar na nekom usamljenom jadranskom ostrvu kao što je Susak gde nije bilo dodira sa spoljnim svetom nije ostao neki "ilirski" jezik? Ili bar njegovi tragovi? Kako to da ni jedna izolovana planinska populacija, ni jedni stočari, ni jedni nomadi, u Crnoj gori, Dalmaciji, Hercegovini... nisu zadržali taj jezik ili bar neke njegove reči? Hrvatsko Zagorje je mesto gde možda i više od 2 000 godina nije bilo ozbiljnijih ratnih sukoba. Regija koju su zaobilazile vojske i ratovi. Kako to da bar tamo, u osamljeni selima Bednje nema ni jedne jedine reči tog "ilirskog" ili albanskog jezika?

Od Vardara do Triglava nigde, ni u jednom selu ne postoji neka populacija koja je zadržala bar jednu reč tog "ilirskog" ili albanskog jezika. Da li je moguće da su Sloveni u 7. veku išli od sela do sela i zatirali baš sve govornike tog fantomskog ilirskog jezika? Mađari su hiljadu godina vladali Hrvatskom, pa nikad nisu nametnuli mađarski, čak ni u Međimurju koje je na samoj granici sa Mađarskom, a Slaveni su navodno nametnuli svoj jezik na celom Balkanu bez da su nekim delovima Balkana ikad vladali. Turci nisu 500 godina uspeli nametnuti turski u Makedoniji, Mlečani 1000 godina romanski u Dubrovniku, a Sloveni navodno svoj jezik nameću kao zarazu, čak i u mestima gde nikad nisu ni bili vlast.

Vekovima su Vatikan, Beč i Carigrad srpsko-hrvatski u svojim dokumentima nazivali ilirskim. Svi naši drevni pisci su naš jezik nazivali ilirskim. Postoje desetine rečnika još od srednjeg veka koji srpsko-hrvatski nazivaju ilirskim. Nikad niko albanski ni neki drugi jezik nije zvao ilirskim. Jedino logično rešenje je da su stanovnici Balkana isti jezik pričali i prije 7. veka i posle njega. I u antici i u srednjem veku i do danas.

Iako stručnjaci tvrde da od ilirskog nije ostalo ništa, našao sam nekoliko riječi. Sveti Jeronim koji je bio Ilir iz današnje Bosne i Hercegovine prevodi ime "Tihius" na jeziku Ilira kao tih. I danas postoji ime Tihomir, ne kod Albanaca, nego kod nas. Brat Stefana Nemanje zvao se Tihomir. Za piće od zobi koje su Iliri pili sv. Jeronim piše da se zvalo "zobaja". Antički pisci poput Pseudo-Aristotela navode da su Iliri pravili odličnu medovinu. Rimski povesničar Priscus koji je rođen i živio u Panoniji kaže da su autohtoni stanovnici Balkana tu medovinu na svom jeziku nazivali "medos". Na kojem se jeziku med kaže med? Ni na albanskom, ni na latinskom ni na engleskom. Jedino na našem.

Prema legendi pčela i med su dar koji je Bog dao Adamu i Evi kad ih je isterao iz Rajskog vrta. U slavenskoj mitologiji pčela je mitski predak Slavena i pomoćnik Beloboga. Od pčelinjeg meda pravi se medovača koju su pili naši drevni preci - Iliri, Tračani, Dardanci, kasnije Nemanjići i Kraljević Marko, a do danas se pije od Istre do Šumadije. Ne znam kako se med kaže na jeziku pčela, ali se na jeziku Ilira zvao - med.

informer.rs

[Dj.Vesna]

SRPSKI DVOGLAVI ORAO I ALBANSKA PRAZNOGLAVA KOKOŠKA: Hrvatski istoričar i teolog OBJASNIO ŠIPTARIMA KO I ŠTA SU!
Nema naroda bez simbola, ali ima veštačkih nacija koji nemaju svoje simbole, pa su prisiljeni ukrasti tuđe. Kad ti je bečki dvor formirao nacionalni identitet, najbolje je ukrasti srpske simbole

Prete da će ga ubiti!

Istoričar, dr Goran Šarić u nemilosti je hrvatskih istoričara i tamošnje javnosti jer dokazuje da su Srbi potomci Ilira starosedelaca Balkana, kao i da se može pratiti veza stanovnika Lepenskog vira i Vinče sa današnjim stanovnicima Srbije i Balkana. Šarić je usrtvrdio i da je poslednje veliko ilirsko carstvo na Balkanu bilo carstvo srpskog Cara Dušana.
Zbog svog rada i prosrpskog stava Albanci mu prete smrću jer je naučno dokazao da nisu Iliri.

Nema naroda bez simbola, ali ima veštačkih nacija koji nemaju svoje simbole, pa su prisiljeni ukrasti tuđe. Kad ti je bečki dvor formirao nacionalni identitet, najbolje je ukrasti srpske simbole

Ovih dana čitav svet obišle su slike albanskog igrača koji rukama pravi znak dvoglavog oral, a ujedno i velike Albanije koja ima oblik orla. Odakle Albancima dvoglavi orao na grbu, otkriva hrvatski istoričar i teolog Goran Šarić.


Krajem 19. i početkom 20. veka najveća fobija Austro-Ugarske i Vatikana bila je Srbija. Radili su sve da spreče prelazak Srbije preko Drine i izlazak na Jadran. U tu svrhu formirali su naciju od raznih nomadskih plemena različitog jezika, različite vere, različitog porekla i nazvali ih Albanci.

Ta novostvorena nacija trebala je svoje heroje i simbole. Za simbol su im izabrali dvoglavog orla sa grba Nemanjića, a kao glavnog nacionalnog heroja preuzeli su srpskog kneza Đurađa Kastriotića Skenderbega, poreklom iz srpske porodice Brankovića. Skenderbegovi roditelji nisu se zvali Ramuš i Ljuljeta, nego Jovan i Vojislava.

Dvoglavi orao jedan je od najstarijih srpskih simbola i poput ocila, simbolizira spajanje dva sveta - duhovnog i zemljaskog. Simbolizira i prožimanje istoka i zapada, kao u onoj poznatoj rečenici koja se pripisuje svetom Savi: „Srbija je istok na zapadu i zapad na istoku." Nalazimo ga već kod Hetita u Maloj Aziji u drugom milenijumu prije nove ere. Hetiti su bili narod srodan Srbima i Slavenima, koji su današnjoj Turskoj nametnuli svoju vlast lokalnim semitskim i huritskim plemenima.

Za vreme rimskog carstva koristili su ga i rimski carevi. 19 rimskih careva rođeno je u Srbiji. Jedino je u Italiji rođeno više rimskih careva, nego u Srbiji. Jedan od njih bio je i Gaj Valerije Licinijan Licinije, poznat po Milanskom ediktu koji je hrišćanstvu dao ravnopravnost, kojeg je doneo zajedno sa još jednim rimskim carem iz Srbije, Konstantinom iz Niša.

Prema predanju i drevnim rodoslovima, Nemanjići su vodili poreklo od cara Licinija. Dvoglavi orao bio je simbol Nemanjića, ali i ostalih srpskih srednjovekovnih porodica: Lazarevića, Mrnjavčevića, Kastriotića... Suprotno od onog što papagajski ponavljaju istoričari u Srbiji, dvoglavi orao nije vukao poreklo iz Vizantije koja pod tim imenom nikad nije ni postojala, nego ga je srpsko plemstvo isticalo kao dokaz svoje nezavisnosti i prava na presto u Carigradu. Sutra će ti isti istoričari učiti srpsku decu da su Nemanjići u stvari Albanci, "Nimani".


Kako je srpska srednjovekovna država svoj epicentar imala u današnjoj severnoj Albaniji i na Kosovu, tako je Austro-Ugarska najpoznatiji simbol srpske srednjovjekovne države pripisala novostvorenoj albanskoj naciji.


Ali simbol se otvara nama onoliko koliko smo se mi spremni otvoriti simbolu. U rukama Albanaca (koji toliko voli Kosovo i Albaniju da je više puta odbio poziv da igra za tzv. Kosovo i igra za tuđu reprezentaciju) dvoglavi orao ne predstavlja čežnju Srba prema carstvu nebeskom, ne predstavlja stapanje istoka i zapada, duhovnog i fizičkog, u njihovim rukama to je praznoglava kokoš napunjena lažima vatikanske kuhinje i bečko-berlinske istoriografije.

informer.rs

[Dj.Vesna]

Srbi dvaput oslobađali Dalmaciju i Istru

IPAK SU HRVATI IDIOTI! Srbi dvaput oslobađali Dalmaciju i Istru, a danas ih bacaju u more! Hrvatski istoričar ŠOKIRAO!

Ustaše, evo odakle vam Jadran!
Hrvatski istoričar Goran Šarić napisao je Fejsbuk status u kojem je izneo svoj stav o poslednjim aktuelnim dešavanjima u Hrvatskoj - pre svega o napadu na srpske vaterpoliste, ali i o nedavnoj izjavi šefa EU parlamenta da je Dalmacija "italijanska".

Prenosimo ga u celosti:

- U novembru 1917. ruske novine "Izvjestija" objavile su senzacionalan članak, sadržaj tajnog Londonskog ugovora koji je 25.04. 1915. potpisan između Antante (Velika Britanija, Rusija i Francuska) i Italije. U zamenu za napuštanje tabora Centralnih sila (Nemačka, Austro-Ugarska i Turska), Italiji je obećana gotovo cela istočna obala Jadrana. Srbija je trebala dobiti ostatak dalmatinske obale, Slavoniju i BiH, dok je odluka o tome hoće li Hrvatska pripasti Mađarskoj ili ući u neku smanjenu Austro-Ugarsku ostavljena za kraj rata.

Međutim, srpskim vojnicima taj ugovor nije puno značio, oslobodili su celu Dalmaciju i došli sve do Rijeke gde je situacija 1918. postala dramatična. Prvo je u riječku luku uplovila italijanska ratna flota na čelu sa brodom "Emanuele Filiberto", a zatim je u grad ušao i pukovnik Maksimović sa 700 srpskih vojnika. Nakon toga dolaze i Amerikanci, Britanci i Francuzi, pa se u Rijeci našlo odjednom čak pet savezničkih vojski. Od pukovnika Maksimovića traženo je da se povuče 20 kilometara, ali su srpski vojnici samo prešli most, ostali u istočnom delu grada i tako ga sačuvali od pada u italijanske ruke. Srbija podelu Hrvatske nije dozvolila.

1945. na samom kraju 2. svetskog rata vodila se jedna od najžeščih bitaka Nemaca i Italijana sa partizanima - bitka za Rijeku. Dobro utvrđena, na brežuljcima, Rijeka je bila gotovo neosvojiva. U krvavom sukobu poginulo je više od 6 000 vojnika 4. armije čiju su okosnicu činili srpski partizani (8. kordunaška divizija, 7. banijska i 29. hercegovačka). 4. armija oslobodila je celu Istru, sve do Trsta. Zbog velikog gubitaka svojih vojnika, komandant 4. armije Petar Drapšin se ubio.


Hrvatska od turizma zaradi preko 13 milijardi evra godišnje. Turizam što direktno, što indirektno čini skoro trećinu BDP-a. Da srpska vojska dva puta nije oslobađala Jadran od Italijana, ne bi bilo 13 milijardi, pa bi Hrvatska bila gladna. Danas se toga više niko ne seća. Danas Srbe bacaju sa rive. Možda se ni ja ne bih setio, možda bih i ja bio u napasti da nekog Srbina gurnem u more da dva dana nakon divljačkog napada na srpske vaterpoliste u Splitu, predsednik evropskog parlamenta, Italijan Antonio Tajani nije izjavio da su Istra i Dalmacija italijanske. Čitava Hrvatska bila je zgrožena tom izjavom, ali niko se nije zapitao zašto Istra i Dalmacija više nisu italijanske?!

U društvu u kojem su osuđeni ratni zločinci dragi gosti na državnim proslavama, u kojem na Kolindinoj inauguraciji sedi osoba koja je kokainom plaćala prostitutku, u kojem slovenski kriminalac drži predavanja po crkvama o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a dnevnik svaki dan počinje kao da je 1991. nije ni čudno da niko ne zna zašto je Dalmacija u sastavu Hrvatske, ali da zato svi znaju da je vaterpolist zašlužio batine jer:"ipak je on četnik". Ipak ste vi idioti.

informer.rs

[Dj.Vesna]

ISTINA BOLI - HRVATSKI ISTORIČAR RASTURA ALBANCE!

Izmislila ih Austrougarska da SRBE SPREČI DA IZAĐU NA MORE!


Albansku naciju stvorili od četiri plemena koja se međusobno nisu ni razumela samo da bi sprečili izlazak Srbije i Rusije na Jadran, tvrdi Goran Šarić hrvatski istoričar i teolog iz Rijeke

Drugi put u razmaku od sedam meseci katolički teolog i istoričar Goran Šarić priredio je u četvrtak veče predavanje u prepunom Klubu Tribina mladih Kulturnog centra Novog Sada.Tribina "Genetičko poreklo Srba i drugih evropskih naroda" privukla je vilje od 200 Novosađana.

Šjarić je predavanje započeo konstatacijom da je poslednjih 200 godina na Balkanu britanska politika nepogrešivo uvek radila protiv naših interesa. Turska, koju su tada zvali "bolesnikom sa Bosfora", održavana je "na aparatima" samo da Srbija ne bi dobila svoju državu.

- Zašto? Zato da bi se Rusiji zaprečio izlaz na Jadran. Velika Britanija imala je politiku "Balans of the power"(ravnoteža moći) i nikada nije htela da dozvoli da neka država, pa bila to Francuska ili Nemačka ili Rusija, postane toliko jaka da ugrozi njene interese - kazao je Šarić.

On je ukazao da je tokom celog 19. veka postojao prećutni dogovor između Britanije i Austrougarske koji se ogledao u tome da je Austrougarska uvek stajala na stranu britanske kolonijalne politike drugde u svetu, a Britanija je, zauzvrat, podržavala habzburšku politiku na Balkanu.

- Možda i poslednja velika pobeda austrougarske diplomatije bilo je stvaranje albanske nacije od heterogenih plemena koja se nisu međusobno razumela, imala su četiri veroispovesti i različite jezike. Takvu jednu "masu", koja je bila lojalna svakom okupatoru, oni su pretvorili u naciju samo zato da Srbija ne bi izašla na more - naveo je Šarić.



Dodao je da pošto je srpska vojska oslobodila Skadar, Drač i Valonu gde je dočekana kao oslobodilačka, Britanija i Austrougarska usmeravale su Srbiju na Bugarsku i zabranjivale joj da "gleda preko Drine". Austrougarska je, naime, najviše strahovala od toga da bi Srbija mogla da ujedini sve Južne Slovene i da će to značiti kraj austrougarskog carstva.

- Bili su u pravu, to se i desilo 1918. godine - konstatovao je predavač u KCNS a potom dodao i da nije istinita tvrdnja da su Srbi bili pod Turcima 500 godina.

Podsetio je da je poslednji srpski car Jovan Nenad ubijen u zasedi 1527. godine. Srbi su potpali pod Turke tek 1545, a od tada pa do Karađorđevog ustanka prošlo je 300 godina. Nijedan metar Srbije nije bio 500 godina pod Turcima.

Šjarić je podsetio da je najveći arheolog sa ovih prostora, pokojni prof. dr Đorđe Janković, ostao bez profesorskog zvanja na fakultetu jer je pobio tezu o doseljavanju Slovena na Balkan, dokazavši da su oni živeli tu i u vreme Rima.


Tribinu je Šarić završio tvrdnjom da je najstarija kultura nastala na Dunavu i to ovim redom: najstariji je Lepenski vir, zatim slede Starčevo, pa vinčanska i sopotska kultura.


Šarić je rekao istoričari u regionu redom tvrde da su narodi kojima pripadaju - autohtoni. Tako akademik Franjo Šanjek, teolog i istoričar koji je doktorirao na Sorboni, piše da su Hrvati na Balkanu od kamenog doba, a prof. dr Bisera Solić Buskailo, najveći bošnjački autoritet za jezike, tvrdi da su i Bošnjaci autohtoni. Muftija Zukorlić u svojoj knjizi "Drevna Bosna" ističe da su Sandžaklije i Bošnjaci autohtoni, kao što tvrdi i za Albance.

- Proizlazi da su svi autohtoni osim Srba, što je, naravno, netačno - kazao je Šarić.

informer.rs

[Dj.Vesna]

HRVATSKI KRALJ TOMISLAV JE IZMIŠLJEN, ON JE BIO SRPSKA KRALJICA!

Katolički teolog i istoričar Goran Šarić razbio najveći mit "lijepe njihove!"

Hrvatski istoričar i katolički teolog Goran Šarić otkrio je u emisiji "A šta vi mislite" da je srpski istoričar iz 19. veka, Miloš Mitrović, tvrdio da je prvom polovinom 10. veka Srbima vladala nepoznata kraljica, a da je tek 130 godina kasnije u crkvi u Klisu kod Splita otkrivena grobna ploča slovenske kraljice Domislave

Ja bih sad pitao zastupnike bečke škole da li je Milojević izmišljao - pitao je Šarić.

Autor emisije Ratko Dmitrović ukazao je da ima onih koji smatraju da je srpkinja Domislava pogrešno prikazana kao mitski hrvatski kralj Tomislav.


- Najverovatnije je da je ona izvor za legende - kaže Šarić dodajući da je Vatikan poslao tri generacije sveštenika koje su nekoliko vekova odnosili sva dokumenta sa Balkana.

[Dj.Vesna]

ŠARIĆ PONOVO RUŠI TABUE: 7 razloga zašto se seoba Slovena u 7. veku nije dogodila!

Najnoviji post-kolumna hrvatskog istoričara Gorana Šarića je objasnio na osnovu sedam razloga zašto se seoba Slovena u 7. veku nije dogodila.

1. Nema povijesnih zapisa suvremenika koji bi govorili o seobi.

Da se stvarno dogodila seoba tako masovnih razmjera, gdje nekoliko desetina tisuća vojnika i stotine tisuća civila zaposjedaju prostor od Alpa do Crnog Mora to bi bio jedinstven događaj u povijesti Evrope. Kroničari, povjesničari i putopisci onog vremena opisivali bi provalu mase ljudi na Balkan koji u strašnom genocidu brišu dotadašnje stanovnike Siska, Osijeka, Sremske Mitrovice i nebrojnih drugih gradova i sela. Međutim, ni jedan jedini autor iz perioda od pet stoljeća ne spominje nikakvo doseljavanje Slavena. Postoji preko 100 knjiga iz tog vremena samo na latinskom i ni jedna ne govori o doseljavanju. Od ukupno 54 povijesne knjige iz 5., 6., 7. i 8. stoljeća, njih tridesetak se bavi poviješću Evrope i ni u jednoj ne nalazimo ni jedno jedino slovo o masovnim seobama Slavena, ni o njihovim ratovima sa Ilirima, Tračanima i romaniziranim stanovnicima Dalmacije, Panonije, Mezije, Trakije ili Norika.

Zastupnici teze o doseljavanju Slavena na Balkan mogu spomenuti zapise koje govore o napadima Slavena na Solun ili Carigrad. Ali u tim zapisima Slaveni se ne nazivaju došljacima iz Zakarpatija, nego "našim slavenskim susjedima". Ako su Soluncima Slaveni susjedi, onda sigurno ne zive u Ukrajini. Sama opsada nekog grada nije nikakav dokaz doseljavanja. 6.9. 1688. nakom mjesec dana opsade, Habsburška vojska je uz pomoć Srba pod vodstvom podvojvode Jovana Monasterlije oslobodila Beograd poslije 167 godina turske okupacije. Da li je to dokaz da su se Srbi 1688. godine doselili na Balkan?

2. Nema arheoloških dokaza seobe.

Ako su suvremenici iz nekog razloga prešutili tu veliku seobu, ona bi morala biti vidljiva u arheološkom zapisu. U Keniji je pronađen otisak stopala čovjeka star 1.5 milion godina, a na cijelom Balkanu ne postoji ni jedan jedini dokaz nekakvih masovnih bitaka Slavena i Ilira ili romanskih stanovnika Balkana iz 7. stoljeća, rušenja njihovih gradova, naseljavanja stotina tisuća ljudi iz Ukrajine u Bosnu ili Crnu Goru.

Salona (Solin pored današnjeg Splita) je u svoje najbolje vrijeme imala najmanje 60 000, a mozda i više od 150 000 stanovnika. Da su Slaveni u 7. stoljeću zauzeli Dalmaciju, prvo bi osvojili Solin. Zastupnici teze o doseljavanju Slavena tvrde da su Slaveni razorili Solin 614. godine i da nakon toga u njemu više nikad nije obnavljan život, već se preživjelo stanovništvo razbježalo, a došljaci se nisu naselili. 1979. u istočnom djelu današnjeg Solina otkriven je depo brončanog novca. Medju 51 komadom novca pronađen je i Heraklijev novac koji je kovan 630. i 631. godine, 15 godina nakon navodne propasti i napustanja grada što nedvosmisleno ukazuje da se život u Solinu normalno odvijao tokom tog famoznog 7. stoljeća i da 614. nije bilo nikakvog slavenskog razorenja grada.

S druge strane, u Novoj Tabli kod Murske Sobote u Sloveniji pronađena je keramika praškog tipa kakvu nalazimo u Češkoj i Slovačkoj. Keramika je datirana u 5. i početak 6. stoljeća i nesumljivo je slavenska. Zastupnici teze o doseljavanju Slavena na Balkan u 7. stoljeću tvrde da su najprije Langobardi u proljeće 568. preko Julijskih Alpa provalili u Italiju, a onda su se za njima postepeno počeli dovlačiti i Slaveni. Međutim, najkasniji datum datiranja keramike iz Nove Table je 535. godina, 33 godine prije langobardskih osvajanja.

3. Nema narodnih predanja koja govore o seobi Slavena.

Svaki narod pamti događaje koji su obiljžili njegovu prošlost. Koliko bi višemjesečno putovanje od 1500 kilometara, na kojem su nalazili na brojne prepreke, neprijateljski raspolozene narode, pljačkaše i nevremena ostavilo narodnih sjećanja, priča, legendi i poslovica? Kakvo bi čuđenje izazvali veliki gradovi i plavi Jadran, kako bi bile opjevane bitke između desetina tisuća Slavena i Ilira? U 6. stoljeću Justinijan I. Veliki obnovio je Rimsko carstvo i tokom svoje vladavine izgradio čitav sistem utvrda duž otoka i istočne obale Jadrana tzv. "limes maritimus". Sa koliko bi ponosa Slaveni pričali o osvajanju svake od tih utvrda da su ih stvarno osvojili?

Ali ne samo da ne postoje nikakva narodna predanja o seobama iz Ukrajine i Poljske, o bitkama sa Ilirima i Romanima, nego upravo suprotno, postoje predanja o seobama Slavena sa Balkana prema Poljskoj, Ceškoj i Rusiji. U narodu i danas zivi sjećanje na Teutu, ilirsku kraljicu koju su Rimljani porazili 227. prije Krista, dakle skoro 900 godina prije navodnog dolaska Slavena na Balkan. Postoji izreka: "U cara Trajana kozje uši". Postoje predanja o Dioklecijanu. Kako je narod zapamtio likove i dogadjaje koji su se odigrali stoljećima prije nego što se navodno doselio na Balkan, a nije zapamtio ni jednog svog vojskovođu koji ih je vodio u navodna razaranja dalmatinskih gradova i osvajanja vojvodjanskih ravnica i plodneŠumadije? Takav jedan vođa koji je Slavene doveo na Balkan i bio na njihovom čelu dok su pokoravali tolika prostranstva bio bi u svijesti naroda zapamćen kao mitski rodonačelnik i heroj. Narod bi do danas pamtio njega, a ne Teutu.

4. Nema antropopoloških promjena kod stanovništva nakon 7. stoljeća.

Antropologija je znanstvena disciplina koja proučava čovjeka, njegovu kulturu i biologiju. Da se u 7. stoljeću stvarno doselila masa od nekoliko stotina tisuća došljaka koja je izbrisala ranije stanovnike Balkana, to bi se jednostavno moralo vidjeti u kulturi, običajima, vjerovanjima, anatomskim, fizičkim, psihičkim i karakterološkim osobinama stanovnika. Ne postoji ni jedan trag neke nove populacije u 7. i 8. stoljeću koja bi se po običajima, arhitekturi, fizičkom izgledu ili bilo čemu drugom razlikovala od starosjedioca. Npr. sredinom devedesetih se u naselju Viškovo pored Rijeke doselio velik broj Bosanaca. NJihove kuće se već na prvi pogled razlikuju od kuća čakavskih starosjedioca. Gdje je specifična gradnja kuća koju su Slaveni iz Poljske donijeli na Kosovo ili u Makedoniju?

Na kosturima stanovnika Balkana nakon 7. stoljeća morale bi se vidjeti bar neke razlike u odnosnu na kosture iz antičkog vremena, ali brojna istrazivanja skeleta pokazala su da nikakvih razlika nema i da postoji neprekunit antropološki kontinuitet stanovnika Balkana od prapovijesti do dolaska Turaka, pa i kasnije. Mnogi antropolozi, domaći i strani zaključuju da je današnji dinarski tip muškarca "stari Ilir" i da su dinarci kompaktna masa koja živi od Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Srbije Crne Gore, Albanije pa sve do Grčke, a potječu od prastanovnika balkanskog poluotoka.

U opisima antičkih stanovnika Balkana prepoznajemo i današnje karakteristike stanovnika Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Srbije, posebno dinarskih predjela. Brđansko ojkanje, herojska poezija, urođena borbenost, junaštvo i čestitost, ali i lukavstvo, a kod nekih i kriminogene sklonosti sve su to zajedničke karakteristike antičkih stanovnika Balkana i onih koji na ovim prostorima žive nakon 7. stoljeća. Da ne govorimo o garderobi kao što su opanci, kape, haljine...

Dalmatinska konjica bila je udarna pesnica Rima, srpski Janjičari najjača snaga Osmanskog carstva, Cetinjska konjica elitna vojna jedinica Mletačke Republike, a Krajišnici najbolji vojnici Habsburske Monarhije. To se nikako ne uklapa u sliku navodnih kukavičkih Slavena koji su se u na Balkan kao pomoćne trupe dovukli za repovima avarskih konja.

5. Nema jezičnih tragova jezika starosjedioca.

Ukoliko je domovina juznih Slavena bila iza Karpata, onda oni tamo nikad nisu vidjeli more, niti su imali velike gradove. To znači da bi od antičkih stanovnika Balkana svakako preuzeli riječi za one pojmove sa kojima se ranije nisu sretali, pa bi im riječi za pomorstvo, brodogradnju, morske životnije i urban način života svakako bile ilirske. Seoba Slavena nije bila invazija vanzemaljaca da počiste cijeli Balkan od bilo kakvih jezičnih tragova ilirskog jezika. Ostale bi barem neke populacije koje bi još uvijek u potpunosti ili djelomično pričale ilirskim jezikom, možda na teško dostupnim jadranskim otocima, negdje u brdima Crne Gore ili izoliranim šumskim djelovima Slovenije. Takve populacije niti postoje, niti su u prošlosti postojale.

Srbi nikad nisu vladali Turcima, pa današnji turski jezik ima između 100 i 1000 srbizama, od kojih su najpoznatiji "kralj" i "bozić". Gdje su "ilirizmi" u jeziku južnih Slavena? Danas je poznato svega par ilirskih riječi i sve su slavenske, riječ za piće od zobi - "zobaja" ili riječ za kišu - "dazg", odnosno dažd. Nepostojanje ilirskih riječi u današnjem hrvatskom ili srpskom jeziku ukazuje na to da antički stanovnici Balkana nisu pričali nekakvim fantomskim iščezlim jezikom, već arhaičnim slavenskim koji se u srednjem vijeku razvio u tzv. staroslavenski, odnosno hrvatsko-srpski.


6. Nema genetičkih dokaza za seobu u 7. stoljeću.

Između 40 i 60 posto stanovnika Poljske i Ukrajine nositelji su haplogrupa R1a. Kod Hrvata, Srba i Bošnjaka je ima do 20 posto (njen procenat raste prema sjeveru i zapadu). S druge strane na Balkanu dominira haplogrupa I2a, koju nosi oko 40 posto Srba, Hrvata i Bošnjaka, a u Hercegovini, Dalmaciji i djelu Crne gore je njen postotak još veći (kod Hrvata u Hercegovini i preko 80 posto). Da su preci današnjih Hrvata i Srba nekad živjeli u južnoj Poljskoj i zapadnoj Ukrajini, onda bi njihova genetska mapa bila vrlo slična stanovništvu koje tamo živi. Očekivali bi da oko 50 posto Hrvata i Srba nosi haplogurpu R1a, a 15 posto haplogurpu I2a. Situacija je upravo obrnuta. U Zakarpatiju na tri ili četiri stanovnika sa R1a haplogrupom, dolazi jedan sa I2a, a na Balkanu na tri stanovnika sa I2a dolazi jedan sa R1a.

Kako je to moguće objasniti? Seobom nikako. Jedino riješenje je da je epicentar i pradomovina dinarske haplogrupe I2a Balkan gdje je ona i danas najbrojnija, a da je R1a zivjela na prostoru srednje i istočne Evrope. Još od vremena mladjeg kamenog doba, kultura Lepenskog Vira, Vinče i Vučedola, pa preko antike i srednjeg vijeka u Podunavlju je stalno dolazilo do mješanja tih populacija iz kojih su se u pradavna vremena razvili protoslaveni.

7. Masovna seoba tehnički nije bila moguća.

Prije svega, za seobu tolikih razmjera treba motiv. Koji je razlog mogao otjerati tolike ljude sa svojih ognjišta? Budući da u 7. stoljeću nema prekida života ljudi u Ukrajini i Poljskoj, to isključuje neku strašnu prirodnu katastrofu. Ako je motiv bila glad, odakle im tone hrane koje su im potrebne da putuju mjesecima i prevale 1500 kilometara do nove domovine, a onda još i prezive u njoj dok ne zasade neko sjeme i obrade zemlju koju su zaposjeli? Ako su u seobu krenuli radi napada nekog drugog naroda, kako vojska koja nije bila u stanju obraniti svoje kuće i domovinu može protutnjati kroz brojne zemlje, plemena i narode, na tom putu ratovati, a onda bez problema onako izmorena i desetkovana višemjesečnim putovanjima i ratovanjima osvojiti čitav Balkan sa stotinama utvrda i utvrđenih gradova?

Seobe tolikog broja ljudi ni danas nisu lako izvedive. U to vrijeme u srednjoj Evropi postoji neprolazna šuma Herkunija Silva ili Perkunija silva, Perunova šuma kroz koju nisu mogli putovati. Ako krenu standardnim putevima, naići će na pljačkaše i negostoljubive domicilne narode koji sigurno neće mirno gledati kako im goveda i druge životinje došljaka brste pašnjake. Kako će tolika masa preći velike rijeke, kako će se probiti kroz močvare? Logistika potrebna za seobu značila bi državnu organizaciju kakvu u srednjem vijeku nisu imale ni najmoćnije države i carstva.

Zaključak:

Nije sporno da su se ljudi od pamtivjeka na Balkan doseljavali i sa njega odlazili. Krajem posljednjeg ledenog doba seobe su tekle od Balkana prema Rusiji i Poljskoj. Posljednjih pet stoljeća prije Krista, stanovništvo se pod pritskom Kelta i Rimaljana selilo prema Ukrajini. Od 1. stoljeća dolazi do povratka stanovnika s druge strane Dunava na Balkan, posebno u 4. stoljeću. Seobe su sa većim ili manjim intezitetom trajale sve do 9. stoljeća. Početkom 18. stoljeća desetine tisuća Srba seli u Novorusiju, a početkom 20. stoljeća desetine tisuća bijelih Rusa dolaze u kraljevinu Jugoslaviju. Vesna Pesić je to najbolje objasnila:

“Postoji jedan skelet na lokalitetu Lepenski vir koji su arheolozi našli kraj ognjišta. Kao da je bio poslednji čuvar domaće vatre. Posle 10 000 godina njegovog sna, oni su ga probudili i suočili svet sa neupitnom istinom. Svetovi se dele i sele, ali se uvek vraćaju svom ognjištu. Stoga i seobe Slovena nisu ništa drugo do otiskivanja sa svog ognjišta pod pritiskom nasilja i ponovnog vraćanja ka esencijalnoj energiji opstanka.”

Izvor: Pravda

Piše: Goran Šarić

[Dj.Vesna]

HRVATSKI ISTORIČAR OTKRIO ISTINU O DOSELJAVANJU SLOVENA

Goran Šarić poznati kontraverzni istoričar optužio je studenteFilozofskog fakulteta u Beogradu da lažno uče svoje studente gradivu o doseljavanju Slovena i napisao još jednu kontraverznu objavu na fejsbuku.

Ono što je napisao prenosimo u celosti:

"Mnogi ljudi u Srbiji će među najsramotnije pojave srpskog društva navesti rijaliti emsije kao što su "Parovi" i "Zadruga". Šta bi bio kad bih vam rekao da u Srbiji postoji institucija koja je puno odvratnija i sramotnija od svih rijalitija, a da je plaćate iz svog džepa? Da je plaćate da vas laže?

Čestiti roditelji iz južne Srbije ili Šumadije ili Vojvodine čitav život vrijedno rade i stavljaju novac sa strane da bi jednog dana školovali svoje djete. Kad njihovo djete dođe na Filozofski fakultet u Beogradu, tamo će biti učeno da mrzi svoj narod, svoju zemlju, svoju povijest i svoje roditelje.

Neću govoriti o povijesti 2. svjetskog rata koja se još uvijek uči iz udžbenika koje su pisali komunisti ili o povijesti devedesetih koja izgleda kao da je prepisana iz presuda haškog suda, neću govoriti o maltretiranju i progonu koji na Filozofskom fakultetu u Beogradu proživljavaju svi oni profesori koji poput Milosa Kovića ne mrze svoj narod, nego ću se osvrnuti na tezu o doseljavanju Slavena na Balkan u 7. vijeku koja se predaje jedino još na fakultetima u Srbiji. Zašto je istoričarima sa Filozofskog fakulteta u Beogradu toliko stalo da dokažu da su Slaveni u 7. stoljeću došli na Balkan? Zato jer onda Srbi nemaju nikakve veze niti sa preko 20 rimskih careva koji su rođeni na našim prostorima, niti sa sjajnom ilirskom megalitskom kulturom, niti sa prvom evropskom civilizacijom koja je nastala ovdje na Dunavu, u Vinči.

Kada sam napisao tekst u kojem sam dokazao da se masovna seoba Slavena na Balkan u 7. stoljeću nikad nije dogodila, to ih je posebno uznemirilo. U moru uvreda i loših pokušaja ismijavanja, jedan od njih je uspio navesti čak 5 izvora koji po njima govore o doseljavanju Slavena na Balkan. Inače navode 17 izvora, ali ovaj valjda nije znao za više od 5. Pročitao sam i preveo svih tih 17 izvora, a proučio sam preko 130 rimskih, vatikanskih, romjeskih (bizantskih, vizantijskih), arapskih, židovskih, sirijskih, armenskih, franačkih, skandinavskih i engleskih izvora u kojima se spominju Slaveni. Ni u jednom nema govora o doseljavanju Slavena iz Zakarpatja na Balkan.

Sad ću se osvrnuti na tih 5 izvora koje su naveli kao dokaz doseljavanja Slavena iz Zakarpatja na Balkan u 7. stoljeću. Evo kako komentiraju moj posljedni tekst u kome sam dokazao da nije bilo njihovog fantomskog doseljavanja:

"Nista u tekstu nije tačno. Prokopije Kesarejski, Jovan Efeski, pisac Čuda svetod Dimitrija, Teofan Ispovednik, Anastasij Bibliotekar i drugi - svi govore o doseljavanju Slovena."

Ni jedan od ovih 5 izvora ni jednom jedinom riječju ne spominje doseljavanje Slavena.

Krenimo redom.

1. Anastazije Bibliotekar

Prvo, nije Anastasij kako pišu te neznalice, nego Anastazije Bibliotekar. Njegovo ime je Anastasius Bibliothecarius, u hrvatskom izgovoru Anastazije, a u srpskom Anastasije, a nigdje Anastasij. Ne postoji Anastasij.

U knjizi Liber pontificalis, koja se pripisuje Anastaziju Bibliotekaru, glavnom arhivistu rimskih papa iz 9. stoljeća nalazi se biografija rimskih papa prvih devet stoljeća. U njoj se kratko spominje i papa Ivan IV. Dalmatinac. Anastazije piše:

"Ivan, po narodnosti Dalmatinac, od oca Venancija skolastika, sjedio je jednu godinu, devet mjeseci i osamnaest dana. On je u svoje vrijeme poslao po cijeloj Dalmaciji ili Istri po presvetom i veoma vjernom opatu Martinu mnogo novca za otkup zarobljenika, koji su bili zarobljeni od pogana. U isto vrijeme podigao je crkvu blaženim mučenicima Venanciju, Anastaziju, Mauru i mnogim drugim mučenicima, čije je relikvije naložio dovesti iz Dalmacije i Istre te ih pohranio u spomenutoj crkvi pored Lateranske krstionice, uz oratorij blaženog Ivana Evanđelista."

Gdje je ovdje spomenuto doseljavanje Slavena iz Zakarpatja? Upravo je pontifikat pape Ivana iz Dalmacije bila prilika da se Anastazije osvrne na strašan genocid koji je u vrijeme tog pape navodno doživio njegov narod. Ali o tome nema ni riječi. Anastazije kaže da je papa Ivan preko opata Martina otkupio neke katolike koje su oteli neki nekatolici u Dalmaciji. To što je neko otet u Dalmaciji nije nikakav dokaz doseljavanja. I Zemunski klan je 2000. godine oteo sina Lepe Brene. Da li je to dokaz da su se Zemunci doselili u Beograd početkom 21. stoljeća?

U vrijeme pontifikata Pape Ivana IV. Dalmatinca, Dalmacija nije katolička. Te nekatolike koji su oteli katolike Anastazije u tekstu naziva pogani, odnosno "ad genitibus". To mogu biti pripadnici arijanske verzije kršćanstva kojih je na Balkanu bilo od kraja 3. stoljeća, pa do dolaska Turaka. Mogu biti i zagovornici monotelitizam, učenja po kojem je Isus imao samo božansku, a ne i ljudsku narav. Papa Ivan Dalmatinac bio je najžešći borac protiv monotelitista. Mogu biti i staroslavenski pogani koji su na Balkanu preživjeli sa organiziranim svećenstvom sve do 1. svjetskog rata (u Sloveniji u Goriški, dolini Soče i slovenskom djelu Istre). Može se raditi i o ortodoksnim vjernicima jer je to već vrijeme sukoba Rima i Carigrada, a Dalmacija je bila pod većim ili manjim utjecajem Carigrada u kontinuitetu sve do 9. stoljeća, a i kasnije.

No, jedan drugi podatak nam je važan. Anastazije kaže da je Papa Ivan Dalmatinac naložio vraćanje relikvija i mošti svetaca iz Dalmacije. Kako papa Ivan IV. Dalmatinac koji vlada od 640. do 642. može išta naložiti Slavenima ako su se tek doselili u Dalmaciju, pobili domicilno stanovništvo i još stoljećima nisu prihvatili katoličku vjeru? Taj nam podatak zapravo govori o tome da je u Dalmaciji postojao normalan život u 7. stoljeću i da je među stanovnicima bilo katolika. Neki od njih su živjeli u gradovima gdje su iz svojih crkava na nalog pape poslali djelove mošti u Rim.

Anastazije nigdje ni jednom riječju ne spomnije seobu Slavena. Nigdje ne kaže da su otimičari tih katolika došljaci iz Zakarpatja. Da zastupnici teze o doseljavanju Slavena u 7. stoljeću imaju neki dokaz, ne bi se grozničavo hvatali za Anastazija.

2. Teofan Ispovjednik

Teofan Ispovjednik ili Teofan Homologet bio je monah iz 8. i 9. stoljeća kojeg kao sveca slave i pravoslavna i katolička crkva. Nažalost njegovo djelo "Kronike" koje je nastavak djela povjesničara Georgija Sinkela (pa ga neki profesori sa Filozofskog fakulteta u Beogradu pogresno nazivaju Teofan Sinkel) došlo nam je u prevodu čuvenog vatikanskog falsifikatora, gore spomenutog Anastazija Bibliotekara koji je vodio školu krivotvorenja antičkih rukopisa. Teofan opisuje događaje koji su se odigrali 150 godina nakon navodnog doseljavanja Slavena na Balkan, ratove romjeskog cara Konstantina V. Kopronima sa Arapima, Bugarima i Slavenima iz šezdesetih godina 8. stoljeća:

"Slaveni su mu prišli (Abd ar-Rahmanu) i 5 000 ih se vratilo sa njim u Siriju. Naselili su se u selu Seleukobolos blizu Apamea-e.

Kad su Bugari zagospodarili sa sedam susjednih slavenskih plemena, preselili su Srbe iz planinskih prolaza prije Bergabe u zemlje na istoku, a ostatak od sedam plemena na jug i zapad sve do zemlje Avara. Budući da su Bugari u to vrijeme bili pogani, počeli su se bahato ponašati i napadati i saljetati i osvajati romjeske gradove.

Konstantin je te godine zarobio makedonske Slavene i podvrgnuo ostale.

To su male plemenske državice Slavena na Balkanu koje su se ustalile nakon propasti Avara."

Na koji način je ovo potvrda doseljavanja Slavena na Balkan u 7. stoljeću iz Zakarpatija, kad se ti događaji dešavaju 150 godina kasnije?

Teofan ovdje govori o nekim Slavenima i Srbima iz Male Azije kojima su Bugari nametnuli svoju vlast, a kasnije su se naselili na Balkan, a neki čak i u Siriju. Ovo nam je važan izvor o tome da su Slaveni i Srbi u 7. i 8. stoljeću još uvijek živjeli i u Maloj Aziji.

Nije sporno da su Slaveni žvjeli od Male Azije do Atlantika i da su se neki od njih doseljavali na Balkan, neki su odlazili sa Balkana, a neki su kao što vidimo otišli čak do Sirije. Nije sporno ni to da Slaveni u periodu od propasti zapadnog Rimskog carstva, pa do pada Carigrada i propasti Romjeskog carstva (tzv. Bizant ili Vizantija) povremeno ratuju sa Romejima. Npr. Car Dušan je 1350. proširio svoju vlast sve do Krke, ali ga tada romjeski car Jovan Kantakuzin napada s leđa i provaljuje u Makedoniju. U svom četverotomnom djelu "Povijest" Kantakuzin piše o sukobima sa carem Dušanom. Da li je to dokaz da su se Srbi doselili na Balkan u 14. stoljeću?

Gdje Teofan spominje dolazak Slavena iz Zakarpatja na Balkan? Nigdje.

3. Čuda svetog Dimitrija

Da je iko od njih pročitao djelo "Čuda svetog Dimitrija" onda bi shvatili da u tekstu koji napadaju spominjem jedan citat iz tog djela. "Čuda Svetog Dimitrija" se sastoje od dvije knjige koje između ostalog opisuju prodore Slavena u Solun u 6. stoljeću. Obje su pune mržnje i prezira prema Slavenima, ali nam donose koristan podatak o tome gdje su Slaveni tada živjeli. U drugoj knjizi "Čuda svetog Dimitrija" opisuje se zemljotres koji je pogodio Solun:

"U tim danima kada su zemljotresi neprestano prijetili gradu i mnoge se zgrade srušile, a gradska vrata ostala širom otvorena, kada se većina građana bespomoćno razbježala izvan grada, i kad niko nije imao hrabrosti da se vrati kući, pleme Slavena koje je živjelo u blizini i koje je, dok su zidovi još stajali, a građani se nisu još bili razbježali, pokušalo osvojiti grad, sad nije imalo hrabrosti niti da mu se približi, niti da ga opljačka."

Prema tome, "Čuda svetog Dimitrija" ne samo da ne spominju nikakvo doseljavanja Slavena u 7. stoljeću iz Zakarpatja, nego jasno i nedvosmisleno kažu da Slaveni u 6. stoljeću žive u blizini Soluna. Od Zakarpatija do Soluna je 1560 kilometara i to nikako ne može biti blizina Soluna, osim u glavama bitanga sa Filozofskog fakulteta u Beogradu.

4. Jovan Efeški

Jovan Efeški je bio episkop Sirijske crkve u 6. stoljeću. Napisao je knjigu "Crkvena povijest" u kojoj opisuje period od Julija Cezara do 580-ih godina. U toj knjizi spominje provale Slavena u Trakiju i Grčku iz 581.-584.

"Ta ista godina, treća nakon smrti cara Justina, bila je poznata po najezdama prokletih ljudi zvanih Slaveni koji su osvojili cijelu Grčku, zemlju Solunaca i cijelu Trakiju, opsustošili i spalili, zauzeli gradove i brojne utvrde, odveli stanovništvo u ropstvo, i postali su gospodari cijele zemlje i naselili se u nju silom, bez straha, kao da je njihova.

Čak i do danas, godine 895. (584. po danasnjem kalendaru), oni su jos uvijek utaboreni i nastanjuju se i žive u miru na romejskim teritorijima, oslobođeni strepnje i straha, zarobljavaju i ubijaju i spaljuju, i bogate se zlatom i srebrom, stadima konja, i oružijem i naučili su da ratuju bolje od Romeja, iako su u početku bili prosti ljudi koje se nisu usuđivali izaći van šuma u predjele bez drveća i koji nisu znali šta je oružije, izuzve dva, tri krtka koplja."

Jovan Efeški o Slavenima piše sa mržnjom. Njegov opis treba odbaciti jer je očigledno da Grčka nije ostala bez romejskog i grčkog stanovnistva, jer bi u tom slučaju, od 6. stoljeća u Grčkoj živjeli samo Slaveni. Međutim, ni Jovan Efeški koji toliko mrzi Slavene, nigdje ne spominje da su oni došljaci iz Zakarpatija, nigdje ne spominje seobe. Da su Slaveni došli iz neke daleke zemlje, Jovan Efeški ne bi propustio da nam to kaže. Zapravo se radi o tome da je Justinijan Veliki od 527. do 565. godine uspio osvojiti cijeli Ilirik, Italiju, Sjevernu Afriku i jugoistok Španjolske, te obnoviti Rimsko carstvo. 535. godine osvojio je Dalmaciju, pa su Slaveni potisnuti na lijevu obalu Dunava, koju petnaestak godina poslije Justinijanove smrti ponovo prelaze i zauzimaju teritorije koje im je Justinijan oteo.

Dakle, ni kod Jovana Efeškog nema govora o nekakavoj seobi Slavena iz Zakarpatija na Balkan. Milutin Nemanjić je od 1281. do 1284. svojoj državi priključio djelove Romejskog carstva (današnja Albanija i Makedonija). Slično kao Jovan Efeški u 6. stoljeću, tako i romejski pisci, suvremenici Milutina Nemanjića poput Georgija Pahimera, romeeskog povjesničara, pišu sa puno mržnje i prezira o Srbima i Slavenima i njihovim sukobima sa Carigradom. Znači li to da su se Srbi na Balkan doselili u 13. stoljeću?

5. Prokopije iz Cezareje

Bio je pravnik i povjesničar iz 6. stoljeća, rodom iz Cezareje u Palestini, a posljednih dvadesetak godina svog života proveo je u Carigradu. Napisao je dvije povijesne knjige u kojima spominje Slavene, "O ratovima" i "Tajna povijest".

"Oba ova naroda (Anti i Slaveni) imaju isti jezik, krajnje barbarski. Štoviše, oni se uopće ne razlikuju po izgledu. Jer svi su oni iznimno visoki i snažni muškarci, dok njihova tjela i kose nisu ni odviše bijele ili plave, niti u potpunosti naginju tamnom tipu, nego su svi blago crvenkaste boje. Žive težak život u krajnjoj zapuštenosti kao Mesageti (jedan od naziva za Hune), uvijek prekriveni prljavštinom, a sasvim rijetko se dešava da su rđavi ili zlotvori, nego u jednostavnosti čuvaju hunsku narav. U stvari, Slaveni i Anti su zapravo imali isto ime u dalekoj prošlosti. Jer nekad su se i jedni i drugi nazivali Sporima i to, pretpostavljam, stoga što sporadično razmješteni nastanjavaju zemljište. Upravo zbog toga i obitavaju na prostranom zemljištu. Jer najveći dio sjeverne (lijeve) obale Dunava drže upravo oni. Tako otprilike stoji stvar sa ovim narodom."

Kao ni prethodni izvori, ni Prokopije nigdje ne spominje doseljavanje Slavena iz Zakarpatja na Balkan. Po njemu, u vrijeme Justinijana I. Velikog, Slaveni drže lijevu obalu Dunava koja je tada granica između obnovoljenog Rimskog carstva i Slavenske države. Justinijan je, kao što smo već vidjeli, zauzeo Ilirik u sklopu obnavljanja Rimskog carstva, a Slavene je potisnuo na lijevu obalu Dunava. Iz Prokopijevih djela jasno proizlazi da Slaveni sredinom 6. stoljeća vladaju djelovima Vojvodine i Slavonije. Ni Prokopije koji ih detaljno opisuje ne daje nikakve naznake da su se nedavno doselili iz Ukrajine ili Poljske.

Zaključak:

Ni jedan od analiziranih izvora ne spominje doseljavanje Slavena na Balkan u 7. stoljeću. Banda sa Filozofskog fakulteta radi ovako: ako je neko na bilo koji način spomeno Slavene u 6., 7. ili 8. stoljeću, to je za njih dokaz doseljavanja. Ali Slavene spominju i u 9., 10. i svim ostalim stoljećima, sve do danas. Spomenuti autori uglavnom pišu o ratovima Carigrada i Slavena. Po istoj logici bi se i ratovi Turaka sa Srbima mogli uzeti kao dokaz doseljavanja Srba u 14. vijeku na Balkan. Nakon pada Smedereva pod Turke, 1439., srpska država je postojala još više od 100 godina, a granica između Osmanskog carstva i srpske države, bila je od prilike negdašnja granica Romejskog carstva i slavenske države na Dunavu.

Svi ovi, kao i drugi izvori koji dolaze iz katoličkog ili romejskog (vizantijskog) miljea Slavenima su izrazito neskloni, što je i očekivano jer su im i Vatikan i Carigrad vjekovima pokušavali nametnuti svoju vjersku i civilnu vlast. Iz gore navedenih izvora, kao i iz mnogih drugih, jasno je da Slaveni u 6. stoljeću kontroliraju lijevu obalu Dunava, što uključuje Vojvodinu i Slavoniju, a žive i u okolini Soluna. Ti romjeski pisci ipak Slavene i Srbe mrze manje od autošovinista sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, pa priznaju da su Slaveni jedini narod koji ne drži robove, narod koji od davnina živi u demokraciji i čije žene toliko vole svoje muževe, da često umiru od tuge za njima. Ali o tome drugom prilikom."

espreso.rs

[Dj.Vesna]

ŠARIĆ: Kome je u interesu da Srbe uči kako nema Boga, da ih pravi majmunima i menja im svest?

Da li je čovjeka stvorio Bog ili drug Lenjin? Slovo o neokortikalnom ratu i lažima u srpskim udžbenicima iz biologije.


Djetinjstvo je priprema za život. Na koji način djecu za život u Srbiji pripremaju udžbenici iz istorije već smo vidjeli, u njima piše da su Srbi došli na tuđu zemlju u 7. vijeku, a da ne ponavljam po stoti put da će ih na fakultetu učiti da su Srbi krivi za krvavi 20. vijek na Balkanu i da je pas skočio pred metak i spasio život drugu Titu (ispada da sam ja dežurni kritičar srpskog školstva). Očigledno je da više nije dovoljno djecu učiti da su Srbi divljaci i došljaci, nego ih treba potpuno obezbožiti.

Duhovnost je najuzvišenija komponenta ljudskog bića. Metafizika prethodi fizici. Iako najpoznatiji ateist današnjice Richard Dawkins tvrdi da su ljudi samo trapavi roboti čija je svrha prenos gena, ljudi su mnogo više od toga. Naš život nije puka borba za opstanak, mi nismo bakterije koje samo jedu i razmnožavaju se. To najbolje dokazuju primjeri nesebičnosti i žrtvovanja za slabijeg i ugroženog, kao i umjetnost, poezija, slikarstvo... Šta će borbi za opstanak i evoluciji Jesenjin i njegova pjesma "Pismo majci", Dostojevski i "Idiot"; Vagnerova opera "Parsifal", Bijeli anđeo iz Mileševe i Kosovski zavjet... Međutim, udžbenik biologije za 7. razred tvrdi suprotno. On čovjeka svodi na kolekciju atoma i piše:

"Sa razvojem religije razvija se i učenje da je čovjeka (kao i sve ostalo) stvorio Bog. Danas i pored toga što su ova vjerovanja mnogim naučnim dokazima opovrgnuta, mnogi ljudi vjeruju u postojanje natprirodne sile "zaslužne" za postanak čovjeka."

Čitajuci ove riječi imao sam osjećaj da čitam neki udžbenik iz Sovjetskog Saveza, dvadesetih godina kojeg je lično drug Lenjin odobrio. Kojim je to naučnim dokazima opovrgnuto da je Bog stvorio svijet?

Ako uzmemo veliki prasak kao način postanka svemira prije 13.7 milijardi godina (iako je to samo model, a ne nužno i način na koji je svemir nastao), kako neko može dokazati da uzrok velikog praska nije inteligentan, odnosno ono što religije nazivaju "Bogom" ili "Tvorcem"? Moderna fizika ne može objasniti procesa na početku velikog praska niti gravitaciju unutar crne rupe, niti zna šta su tamna materija i energija koje čine 97 posto svemira, a kamoli da može opovrgnuti ideju da iza nastanka svemira (ako je svemir uopće imao početak) stoji inteligencija.

Tek je postanak čovjeka velik problem današnje biologije, mnogo veći nego što je to bio prije samo 15-20 godina. Otkriće epigenetike i mapiranje ljudskog genoma samo je dodatno zakompliciralo cijelu sliku.

Prema scenarijima koje zastupa najveći broj biologa, divergencija (odvajanje) ljudi i velikih majmuna od zajedničkog pretka desila se prije nekih 4 do 8 miliona godina. Tada su ljudi krenuli jednom stazom evolucije (od Australopitekusa, preko Homo habilisa, Homo ergastera, Homo erektusa, do Neandertalaca, Denisovaca i Homo sapiensa), a veliki majmuni drugom. Čimpanza i čovjek navodno su se odvojili prije oko 4 ili nešto više miliona godina, gibon se od čovjeka odvojio prije 18 miliona godina, a orangutan prije nekih 12 miliona godina.

Međutim, čovjek je po brojnim karakteristikama bliži gibonu i orangutanu, nego čimpanzi i gorili. Čovjek jednako kao i orangutan i gibon brani svoj teritorij, povezuje se u parove i ima sklonost uzeti jednog partnera za cijeli život. Mladi giboni u pubertetu odlaze iz roditeljskog doma i osnivaju svoj. Tu je i niz anatomskih sličnosti, savitljiva kralježnica, uspravan hod na dvije noge, menstrualni ciklus kod ženki gibona traje 30 dana, a kod čimpanzi 36.

Čak i ta famozna razlika u genomu ljudi i čimpanze od 1-2 posto (nekad su govorili 1 posto, sad već tvrde da je najmanje 2, a neki idu i do 4 posto) je ogromna. Količina DNK čimpanze je 12 posto veća od ljudske. U DNK sekvencama (primarnoj strukturi) postoje velike razlike, geni i markeri nisu na svim kromosomima u istom poretku, posebno se razlikuje Y kromosom. LJudi imaju 23 para kromosoma, a čimpanze 24.2. Čimpanze imaju 23 kilobaze duge telomere, a ljudi samo 10 kilobaza... ako su se kod ljudi spojili kromosomi 12 i 13 (2a i 2b), odakle čovjeku 150 000 parova nukleotida koje čimpanza nema? Kako je spajanje kromosoma stvorilo dodatni DNK materijal? Odakle kod čovjeka inaktivirani kobalamin gen (protein koji sintetizira vitamin B12, čiji nedostatak dovodi do teškog oštećenja mozga) koje čimpanze nemaju?

LJudi se ne mogu pariti sa primatima. Kada se dogodilo to navodno spajanje, sa kim su se ti praljudi parili? Budući da je to spajanje dovelo do značajne promjene u fenotipu (vanjskom izgledu organizma), takve jedinke bile bi izolirane i odbačene od ostalih majmuna. Zašto majmun nema kosu, a čovjek ima? Kako to da majmun ima vidno polje od samo 60 stupnjeva, a čovjek od 180?

Evo šta o toj "genetskoj sličnosti" čovjeka i čimpanze kaže trenutno najugledniji branitelj evolucije u svijetu, profesor biologije DŽeri Koun.

"Kasnija istraživanja pokazala su da naša evolucijska sličnost sa našim evolucijskim rođacima (čimpanzama) i nije tako bliska kako smo mislili. Razlika od 1.5 posto u sekvenci proteina, znači da, usporedimo li isti protein ljudi i čimpanze, vidimo da je razlika u prosjeku na jednoj do svakih 100 aminokiselina.Tipičan se protein sastoji od nekoliko stotina aminokiselina. Tako da se 1.5 posto razlike u proteinu od 300 aminokiselina translatira na otprilike 4 razlike u cijeloj sekvenci proteina (da napravim analogiju, promjenite li 1 posto slova na ovoj stranici, promjenit ćete znatno više od 1 posto rečenica)."


Da pojednostavim, od 25 000 gena čovjeka, njih 20 000 se od čimpanzinih razlikuje bar u jednoj aminokiselini, a na to treba dodati još 1400 gena koje imaju eksperesiju (izražavaju se) kod ljudi, a kod čimpanzi ne. Više od 6 posto gena koje smo našli kod ljudi, ni u kojem obliku nisu pronađeni kod čimpanzi. Najnovija istraživanja pokazuju da čovjek posjeduje 60 potpuno novih gena, čija je eksperisija zabilježena čak u 11 tkiva ljudskog organizma (masnom tkivu, mozgu, prsima, debelom crijevu, srcu, jetri, testisima).

Komparativne genomike i populacijske genetike nas uče da je za fiksiranje genetske promjene koju čine samo dvije mutacije na 1000 nukleotida potrebno čekati 216 miliona godina, a koliko je onda potrebno čekati da se u ljudskoj populaciji fiksira 60 potpuno novih gena? Prema tome, od vremena kad se kod nekog čovjeka pojavio samo jedan novi gen koji majmun nema, pa do vremena dok se taj gen proširio u čitavoj ljudskoj populaciji trebalo je proći milione godina. Kako, ako su se ljudi i čimpanze odvojili prije 4 miliona godina?

Kako objasniti te razlike čovjeka i čimpanze? Ili smo plod inteligentnog dizajna (Bog, vanzemaljci, itd) ili je čovjek na zemlji milijardama godina ili postoje neki mehanizmi evolucije koji su nam za sada još uvijek nepoznati. U svakom slučaju, danas smo dalje nego ikad od ideje iz udžbenika biologije za 7. razred da je "nauka opovrgnula" da je Bog stvorio čovjeka i svijet.

Postavlja se pitanje kome je u interesu da Srbe uči kako nema Boga, da ih pravi majmunima i mijenja im svijest? Oduzmi jednom čovjeku (ili narodu) duhovnu vertikalu i oduzeo si mu sve. Oružani rat je samo vidljivi dio sukoba, u moderno vrijeme neokortikalni, psihotronički, psihološki, hibridni i propagandni ratovi vode se na svim poljima ljudskog života, a pogotovo na polju obrazovanja i školstva. Mislite o tome.

U činjenici da se na jugu egipatskog Sinaja nalazi planina Gebal Serbal, sa petim najvišim vrhom u tom delu sveta, ili da je u Egiptu postojalo nekada veliko, a sada manje, ali opasno jezero Serbonis, pristalice alternativnih tumačenja istorije vide kao nove mogućnosti u sagledavanju srpske nacionalne istorije.
Piše: Goran Šarić

Izvor: Pravda