Moj Kucni Ljubimac

[king]

Moj kucni ljubimac kad je bio mali










a ova kad je porastaohehe))hehe))hehe))hehe))

[dianaze]

Ja imam pekinezera, inace mnogo volim zivotinje, pogtovo pse!

[MacakMackin]

Ja imam macka zoco se zove,isti garfild je ,presladak ...moram ga slikat da posatvim sliku :)

[nikolce]

Moj ljubimac i mezimac je macak Tigar. ima zelene oci i crno bele pruge po celom telu. Nije star tek mu je godina dana a vec je toliko pametan da je to ludnica. Svaki posao koji obavljam on mora biti tu. Ne da mi pomognee nego da me sa interesovanjem gleda i uziva. Volim ga mnogo. I on mene.Kad odlazim u kupovinu i on ce poci pa nas slikaju na mobilne jer to kazu nisu nikada do sada videli.. Doveo si je devojku koju sam ja prozvao Jula. Ona odlazi u vecernje sate kuci a preko dana se zabavljaju kao mala deca. On nikada nije nista pojeo sam. Uvjek ceka dok se ona nahrani pa tek onda on prilazi hrani.Jula je crno-bela i prilicno mi se dopada samo steta sto je imala operaciju pa nemoze imati male.Zao mi je. Srecni smo svi troje i uzivamo radosti koje svakodnevno donose po koju novu dogodovstinu.

[Dj.Vesna]

Najcesce bolesti pasa




DIJABETES

Usled nepravilnog rada gušterače, kod pasa dolazi do nastanka šećerne bolesti. Karakteristični simptomi bolesti su: žeđ, obilno mokrenje, mršavljenje, teško zarastanje rana i sklonost ka gnojnim procesima na koži, dah psa ima karakterističan miris na aceton. Ukoliko se bolest ne leči, pas može pasti u šećernu komu i uginuti.
Lečenje se sprovodi svakodnevnim davanjem hormona insulina uz strogi režim ishrane. Psa je moguće održati u životu oko godinu dana od trenutka postavljanja dijagnoze.



PIROPLAZMA

Piroplazma je bolest koju prenose krpelji. Zaraženi krpelji ubacuju uzročnika piroplazme u psa tokom sisanja krvi. Virus ulazi u eritrocite – crvena krvna zrnca i razara ih. Tako dolazi do smanjenja broja eritrocita i nastanka anemije. Svojim štetnim produkti, dovodi i do pojave drugih teških simptoma ko što su: visoka temperatura, žutica i crvena boja mokraće.
Lečenje je veoma uspešno, ali samo ukoliko se sa njim počne na vreme.



HRONIČNO OBOLJENJE BUBREGA

Bolest se javlja kod starijih pasa nakon infekcije Leptospira canicola bakterijom.
Pas je stalno žedan, a koža mu postaje suva. U kasnijem stadijumu bolesti počinje često da povraća, ima proliv i veoma često urinira, dah mu postaje neprijatan, urin je veoma svetle boje, gotovo vodnjikav, a u poodmaklom stadijumu bolesti, pas potpuno prestaje da urinira.

Bolest se javlja u dva stadijuma:

1) U prvom stadijumu, pas pije mnogo vode, pa na neki način uriniranjem ipak izbaci otrove iz sebe.

2) U drugom, pas koji je duže vreme preternomokrio odjednom smanjuje dnevnu količinu mokraće, ili čak prestaje potpuno da mokri. Uzrok tome je što se mokraća više ne luči u bubrezima, p tako pas više ne može da izbacuje otrove, i na taj način može doći do uremije, što dovodi do uginuća.

Psu je potrebno davati psu što je moguće više vode, dijetalno ga hraniti, pilećim mesom i pirinčem.



UPALA MOKRAĆNE BEŠIKE

Upala mokraćne bešike javlja se kao samostalna bolest, mada se može pojaviti zajedno sa upalom bubrega. Pas mokri svaki put pomalo, često zauzima stav kao da će da mokri, a pritom pokazije i znakove bola.
Veoma je važno razlikovati ovo mokrenje od mokrenja mužjaka koji iz društvenih razloga često mokri pomalo, štedi mokraću kako bi mogao obeležavati svoje prisustvo.
Upala mokraćne bešike dokazuje se laboratorijskim ispitivanjima mokraće i mora se lečiti, kako se ne bi proširila na bubrege i dovela do teških posledica.



UPALA GRKLJANA I DUŠNIKA

Sluznica grkljana i dušnika čisti udahnuti vazduh. Kada se na njoj nakupi dovoljno nečistoće, pas je kašljem izbacuje napolje. Zagušljiv i prljav vazduh povećava osetljivost sluznice koja postaje podložna bakterijskim i virusnim infekcijama.
Ukoliko dođe do infekcije, dolazi do oticanja sluznice i pas ima stalni nagon za kašljem. Ukoliko se infekcija ne leči, može se proširiti na pluća i dovesti do upale.



UPALA PLUĆA

Pneumonija, upala pluća, je infektivno obolenje pluća kojeg izazivaju virusi, bakterije i gliste. Simptomi su: visoka temperatura, otežano disanje, kašalj, pokuljenost, gubitak apetita. Ukoliko prislonite svoje uvo na grudi psa, čućete zvuke nalik škripanju.
Psa je potrebno što pre odvesti kod veterinara.


AKUTNA UPALA SREDNJEG UHA

Kod pasa sa padajućim ušima je sprečeno provetravanje unutrašnjosti uha, pa se stvara topla i vlažna sredina koja pogoduje razvoju bakterija. Posle dužeg vremena nastaje infekcija, prilikom koje pas trese glavom, gubi ravnotežu ili hoda u krug sa glavom zabačenom u jednu stranu i tada možete posumnjati na upalu uha.
Psa je potrebno što pre odvesti kod veterinara jer ako se infekcija proširi na mozak izaziva jak encefalitis i smrt.
Kako do infekcije ne bi dolazilo, potrebno je vršiti redovan preglede unutrašnjosti uha, šišati dlake oko uveta, a sav višak ušne masti koja je uglavnom tamnosmeđe boje i masno mrvičasta, uklonite štapićem za uši.
Ne gurajte štapić u kanal uveta jer možete probiti bubnu opnu ako se pas mrdne!


UPALA MOZGA

Virus koji izaziva upalu mozga, kako pasa tako i ljudi, prenose krpelji. Početak bolesti označen je jakim nemirom, koga pas izražava stalnim uzbuđenim lajanjem. Nakon par dana, pas postaje pospan, zapada u dubok san koji traje 3 – 4 dana.
U većini slučajeva pas se nakon tog vremena budi i kroz nekoliko dana više ne pokazuje nikakve smetnje. Međutim, pojedini psi se više i ne probude.
U toku same bolesti, dolazi do poremećaja rada nekih vitalnih organa.
Lečenje se svodi na smirivanje uzbuđena u prvoj fazi bolesti i na održavanje životnih funkcija za vreme dubokog sna.

izvor;mojaoaza.com

[Dj.Vesna]

Bolesti kod macaka



Mačja kalicivirusna infekcija



Mačja kalicivirusna infekcija je najčešća zarazna virusna bolest gornjih dišnih putova kod mačaka. Blaže je naravi od virusnog rinotraheitisa i rijetko izaziva ozbiljne komplikacije. Prenosi se direktnim kontaktom sa slinom, iscjetkom iz očiju i nosa (ponekad i izmetom) zaražene mačke.

Bolest počinje curenjem iz nosa i suzenjem, gubitkom apetita i povišenom temperaturom. Kihanje nije tako karakteristično kao za rinotraheitis, ali su zato karakteristični ulkusi i otvorene rane u ustima. Mogu se pojaviti i rane na vrhu nosa koje izgledaju kao ogrebotine. Mačka može šepati zbog bolova u zglobovima i mišićima. Simptomi i tijek bolesti slični su gripi kod ljudi, pa se često ova bolest naziva mačjom gripom.

Kalicivirus je otporan na mnoge dezificijense i može preživjeti izvan tijela mačke 8 do 10 dana, tako da ga možemo pronaći u mačjim posudama i stvarima čak i poslije temeljitog čišćenja.

Mnoge mačke ostaju zaražene godinama iako ne pokazuju nikakve simptome bolesti i predstavljaju pritajene nositelji bolesti. Kalicivirus je često prisutan kod mačića, u kućanstvima s više mačaka i u mačjim azilima. Vrlo često dolazi u kombinaciji s herpesvirusom.

Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja ove bolesti. Mačići se vakciniraju u dobi od 8-9 tjedana, a potom revakciniraju u dobi od 12 tjedana. Vakcina je kombinirana i osim za mačju kalicivirusnu infekciju pruža zaštitu i protiv rinotraheitisa i panleukopenije.



izvor; Forum Šapice

[Dj.Vesna]

Virusni rinotraheitis mačaka



OPIS BOLESTI

Virusni rinotraheitis mačaka (Feline Viral Rhinotracheitis - FVR) je febrilna, vrlo kontagiozna bolest koja se pojavi iznenada. Očituje se konjunktivitisom, suzenjem, iscjetkom iz nosa, hunjavicom, kihanjem i vidljivim promjenama na prednjim zračnim prohodima. Uzročnik je herpesvirus - mačji tip 1 (Feline herpesvirus - FHV-1).

Izvor infekcije je bolesna mačka. Postoje i klinički inaparentne infekcije (klinički nevidljive, bez prisutnosti simptoma), koje omogućuju neprimjetno širenje uzročnika. Virus se izlučuje iscjetkom iz očiju i nosa te slinom. Moguće ga je izolirati iz tonzila i pluća bolesne životinje. U životinji koja je u rekonvalescenciji virus perzistira dosta dugo. Obolijevaju samo mačke i virus se ne prenosi na druge životinje.


TIJEK BOLESTI

Inkubacija traje 2-5 dana. Tijek i težina bolesti mogu biti vrlo različiti - od inaparentnih oblika pa do uginuća. Naročito osjetljive su mlade životinje, u kojih morbiditet može biti do 100%. Zbog dugotrajnog perzistiranja virusa u životinja u rekonvalescenciji moguće su iznenadne recidive zbog djelovanja različitih činilaca, čiju genezu je nemoguće objasniti.

Bolest se očituje groznicom, slinjenjem, konjuktivitisom, obilnim okulonazalnim iscjetkom koji može začepiti nosnice i slijepiti očne kapke, hunjavicom, kihanjem i promjenama na prednjim dišnim prohodima, zbog čega mačke otežano dišu, ne jedu i gube na tjelesnoj težini. Dlaka im je nakostriješena.

Ova bolest dovodi do poremećaja pulmonarnih obrambenih mehanizama, predisponirajući mačke za sekundarne bakterijske infekcije. Sekundarne infekcije najčešće su uzrokovane bakterijama Pasteurella multocida, Bordatella bronchoseptica, Streptococcus sp. i Mycoplasma felis, a mogu uzrokovati kronični gnojni rinitis i konjuktivitis, upalu porebrice, pa i pneumoniju. Respiratorne posljedice mogu dovesti do lize konhalnih kostiju, što dalje može dovesti do potpunog gubitka konha, te do permanentnog oštećenja olfaktornog epitela. Uz respiratorna oštećenja herpes virus također izaziva ulcerativni keratitis, hepatičnu nekrozu, u gravidnih mačaka pobačaj i pojavu mrtvorođenih. Virus može biti latentno prisutan i u ganglijima. Većina mačaka koje se oporave od rinotraheitisa postaju nosioci i izlučuju virus, bilo spontano ili nakon stresa. Osjetljive mačke, osobito mačići s niskim materinim imunitetom, inficiraju se nakon kontakta s oboljelim mačkama (virus izlučuju putem iscjetka iz nosa i očiju, te slinom) ili s mačkama u rekonvalescenciji, a isto tako i u kliničkim inaparentnim infekcijama koje omogućuju neprimjetno širenje virusa.

Bolest može potrajati 3 tjedna ili dulje, a tada mačka ugine. Većina životinja ipak ozdravi u toku 2 tjedna od početka bolesti.


TERAPIJA

Temelj terapije je održavanje prohodnosti dišnih puteva inhaliranjem mukolitičkih tvari, kako bi mačka mogla nesmetano disati. Dehidraciju suzbijamo fiziološkom otopinom intravenoznim putem ili u lakšim slučajevima oralno rehidracijskim otopinama. Sekundarne bakterijske infekcije suzbijaju se antibioticima širokog spektra. Jedan od njih je amoksicilin + klavulanska kiselina, oksitetraciklin (odrasle mačke). Lokalno se primjenjuju antibiotske masti i kapi za oči, najčešće su to Tobrex ili Chloramphenicol. Isto tako je važna potpora imunološkom sustavu vitaminima A, B-kompleksom i vitaminom C.


PREVENCIJA

Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja bolesti. Mačići se vakciniraju u dobi od 8-9 tjedana, a potom revakciniraju u dobi od 12 tjedana. Svake godine mačke se revakciniraju kombiniranom vakcinom koja osim za rinotraheitis pruža zaštitu i protiv panleukopenije i mačje kalicivirusne infekcije (blaže respiratorne bolesti mačaka od rinotraheitisa). Vakciniraju se isključivo zdrave mačke, jer u protivnom može doći do neželjenih efekata.


Izvor: Slavko Cvetnić - Virusne bolesti životinja i web stranice Pet centra

[Dj.Vesna]

MAČJE ZARAZNE BOLESTI RETROVIRUSIMA


Virus mačje leukemije

FeLV spada u porodicu retrovirusa i jedan je od najvažnijih uzročnika zaraznih bolesti mačaka. U istu porodicu spada i virus mačje imunodeficijencije - FIV.

FeLV je kontagiozan, ali izuzetno osjetljiv na vanjske utjecaje (toplina, sušenje), pa je za prijenos bolesti potreban dugotrajan bliski kontakt. Izlučuje se slinom i suzama, a vjerojatno i urinom i fecesom. Najčešći način prijenosa je preko sline i to lizanjem, grizenjem, zajedničkim posuđem i košarama. FeLV se prenosi i transfuzijom krvi , pa je neophodno da se svi davatelji testiraju na FeLV. Uobičajena sredstva za čišćenje virus ubijaju vrlo brzo.

KLINIČKI ZNAKOVI

FeLV izaziva veći broj kliničkih simptoma degenerativnih ili zaraznih bolesti, kao što su anemija, bolesti jetre, bolesti crijeva, bolesti reproduktivnog sistema, te može izazvati maligne promjene na pr. limfosarkom i leukemiju. Mnoge mačke pate od imunodeficijencije, a posljedično tome i drugih bolesti, čija klinička slika ovisi o zahvaćenom organu ili organskom sustavu, što u praksi znači da svaka dugotrajna kronična bolest izaziva sumnju na FeLV.

Te su životinje imunokompromitirane, te su osjetljive i na veći broj drugih infektivnih bolesti, pa često boluju od kroničnih respiratornih infekcija, kroničnog stomatitisa i gingivitisa, zaraznog peritonitisa i raznih drugih poremećaja.

Četiri su moguća ishoda nakon kontakta sa virusom :
1) oko 30% mačaka razvije imunitet i bolest se povlači. Ove mačke postaju prirodno imune neodređeni period vremena.
2) u oko 40% mačaka virus bude uspješan i razvije kliničku bolest, a mačke postaju perzistentno inficirane, te izlučuju virus.
3) u oko 30% slučajeva virus se "sakrije" u koštanu srž do otprilike 30 mjeseci. Ove životinje također ne razviju imunitet, ali ne budu odmah perzistentno inficirane. S vremenom ove životinje ili prebole bolest ili postanu stalno inficirane.
4) u nekih mačaka, u otprilike 5-10%, može se razviti latentna infekcija, kod kojih se virus vjerojatno "skriva" u koštanoj srži, no one rijetko postaju zarazne i velika je vjerojatnost da neće razviti bolest.

Mačke pozitivne na FeLV mogu živjeti nekoliko godina do nekoliko mjeseci. U puno slučajeva eutanazija nije jedino rješenje, jer se uz dobru suradnju veterinara i vlasnika može životinji omogućiti potrebna kvaliteta života. Važno je da se takva mačka drži izoliranom, i to ne samo jer predstavlja izvor zaraze za druge mačke, već da se onemogući prijenos drugih zaraznih bolesti na FeLV pozitivnu mačku, s obzirom da je imunološki status poremećen. Mlade životinje, osobito one do 4mj. starosti, vrlo su osjetljive na FeLV, jer nemaju u potpunosti razvijen imunološki sustav.


DIJAGNOSTIKA

Za dokazivanje FeL virusa, danas postoje dva najčešća tipa testova : ELISA (enzyme-linked immunosorbent assay), koji predstavlja screening test (može se nabaviti u obliku kitova, te je tako pogodan za brzo testiranje na terenu) i IFA (immunofluorescence assay, tzv. Hardy-test) koji predstavlja "potvrdni" test i obavlja se u referentnim laboratorijima.

Oba testa detektiraju proteinsku komponentu samog virusa, ili slobodnog u serumu i tjelesnim izlučevinama (ELISA) ili vezanog u bijelim krvnim stanicama (IFA).

IFA pozitivne životinje ostaju pozitivne do kraja života, jer pozitivan IFA test znači da je virus zahvatio koštanu srž, dok ELISA pozitivne mačke ne moraju postati infektivne, jer taj test obuhvaća viruse i u primarnoj viremiji, dok virus još nije ušao u koštanu srž, kada imunološki sistem još ima mogućnost eliminirati virus iz organizma.

Negativni FeLV testovi ne znače da životinja nije nikad bila u kontaktu sa virusom, odnosno da nije razvila imunitet, s obzirom da se ovim testovima dokazuje prisutnost samog antigena, a ne antitijela.

Preporuka je da se na FeLV testiraju sve mačke, jer ovaj virus izaziva bolesti i smrti u mačaka više nego bilo koja druga bolest ili stanje. Testiranje valja provoditi bez obzira ne cjepljenje. Testiranje treba izvrštiti IFA metodom, ali obavezno dva puta u razmaku od 3mj., s obzirom da je moguće da u ranim stadijima bolesti životinja bude IFA negativna. Isto tako, preporuča se da se u kućanstvo ne uvodi mačka bez tromjesečnog perioda čekanja, u kojem ta životinja mora biti dva puta IFA negativna.


TERAPIJA

Osnova liječenja je izolacija mačke od drugih životinja, odnosno drugih zaraznih bolesti. Od velike važnosti je i kvalitetna prehrana, redukcija stresa, redovita dehelmintizacija i cijepljenja protiv drugih zaraznih bolesti, te promptno liječenje bilo kakvih simptoma čim se oni jave.

Od lijekova se mogu primjenjivati antivirusni lijekovi (kao na pr. AZT), no oni izazivaju niz ozbiljnih nuspojava, pa je tako njihova primjena upitna, no preporučuje se primjena imunostimulansa, kao što je npr. interferon.

Postoje eksperimentalni protokoli koji kombiniraju AZT sa imunostimulansima (Interferon, Propionbacterium acnes).

Moguća je i primjena kortizona (Prednisolon), jer oni smanjuju broj abnormalnih limfocita u cirkulaciji, osim toga Prednisolon direktno djeluje na stanice nekih tumora (npr. limfosarkoma). Kod primjene kortizona od izuzetne je važnosti znati da oni djeluju supresivno na imunološki sistem, te da su takve životinje osobito osjetljive na druge infekcije.

Specifični karcinomi vezani uz FeLV imaju svoj protokol liječenja, no u slučajevima takvih karcinoma preživljavanje je vrlo slabo.


PREVENCIJA

Danas postoji veći broj vakcina za FeLV. Proizvode se kao monovalentna ili polivalentna cjepiva (kombinacija FeLV sa drugim zaraznim bolestima). U cjepivu se koristi inaktivirani ("mrtav") cijeli virus ili virusni protein odgovoran za stvaranje imunološkog odgovora.

U prosjeku, cjepivo zaštićuje u 80-90% slučajeva. Za sve vakcine preporučeno je dvokratno davanje u razmaku od 2-4 tjedna. Cjepiti počinjemo u dobi od 8-9 tjedana starosti. Preporuča se i godišnja revakcinacija, tzv. "booster" vakcinacija.


Autor teksta: Larissa Steinberger dr.vet.med./Forum Šapice

[Dj.Vesna]

MAČJE ZARAZNE BOLESTI RETROVIRUSIMA


Virus mačje leukemije


FeLV spada u porodicu retrovirusa i jedan je od najvažnijih uzročnika zaraznih bolesti mačaka. U istu porodicu spada i virus mačje imunodeficijencije - FIV.

FeLV je kontagiozan, ali izuzetno osjetljiv na vanjske utjecaje (toplina, sušenje), pa je za prijenos bolesti potreban dugotrajan bliski kontakt. Izlučuje se slinom i suzama, a vjerojatno i urinom i fecesom. Najčešći način prijenosa je preko sline i to lizanjem, grizenjem, zajedničkim posuđem i košarama. FeLV se prenosi i transfuzijom krvi , pa je neophodno da se svi davatelji testiraju na FeLV. Uobičajena sredstva za čišćenje virus ubijaju vrlo brzo.

KLINIČKI ZNAKOVI

FeLV izaziva veći broj kliničkih simptoma degenerativnih ili zaraznih bolesti, kao što su anemija, bolesti jetre, bolesti crijeva, bolesti reproduktivnog sistema, te može izazvati maligne promjene na pr. limfosarkom i leukemiju. Mnoge mačke pate od imunodeficijencije, a posljedično tome i drugih bolesti, čija klinička slika ovisi o zahvaćenom organu ili organskom sustavu, što u praksi znači da svaka dugotrajna kronična bolest izaziva sumnju na FeLV.

Te su životinje imunokompromitirane, te su osjetljive i na veći broj drugih infektivnih bolesti, pa često boluju od kroničnih respiratornih infekcija, kroničnog stomatitisa i gingivitisa, zaraznog peritonitisa i raznih drugih poremećaja.

Četiri su moguća ishoda nakon kontakta sa virusom :
1) oko 30% mačaka razvije imunitet i bolest se povlači. Ove mačke postaju prirodno imune neodređeni period vremena.
2) u oko 40% mačaka virus bude uspješan i razvije kliničku bolest, a mačke postaju perzistentno inficirane, te izlučuju virus.
3) u oko 30% slučajeva virus se "sakrije" u koštanu srž do otprilike 30 mjeseci. Ove životinje također ne razviju imunitet, ali ne budu odmah perzistentno inficirane. S vremenom ove životinje ili prebole bolest ili postanu stalno inficirane.
4) u nekih mačaka, u otprilike 5-10%, može se razviti latentna infekcija, kod kojih se virus vjerojatno "skriva" u koštanoj srži, no one rijetko postaju zarazne i velika je vjerojatnost da neće razviti bolest.

Mačke pozitivne na FeLV mogu živjeti nekoliko godina do nekoliko mjeseci. U puno slučajeva eutanazija nije jedino rješenje, jer se uz dobru suradnju veterinara i vlasnika može životinji omogućiti potrebna kvaliteta života. Važno je da se takva mačka drži izoliranom, i to ne samo jer predstavlja izvor zaraze za druge mačke, već da se onemogući prijenos drugih zaraznih bolesti na FeLV pozitivnu mačku, s obzirom da je imunološki status poremećen. Mlade životinje, osobito one do 4mj. starosti, vrlo su osjetljive na FeLV, jer nemaju u potpunosti razvijen imunološki sustav.

DIJAGNOSTIKA

Za dokazivanje FeL virusa, danas postoje dva najčešća tipa testova : ELISA (enzyme-linked immunosorbent assay), koji predstavlja screening test (može se nabaviti u obliku kitova, te je tako pogodan za brzo testiranje na terenu) i IFA (immunofluorescence assay, tzv. Hardy-test) koji predstavlja "potvrdni" test i obavlja se u referentnim laboratorijima.

Oba testa detektiraju proteinsku komponentu samog virusa, ili slobodnog u serumu i tjelesnim izlučevinama (ELISA) ili vezanog u bijelim krvnim stanicama (IFA).

IFA pozitivne životinje ostaju pozitivne do kraja života, jer pozitivan IFA test znači da je virus zahvatio koštanu srž, dok ELISA pozitivne mačke ne moraju postati infektivne, jer taj test obuhvaća viruse i u primarnoj viremiji, dok virus još nije ušao u koštanu srž, kada imunološki sistem još ima mogućnost eliminirati virus iz organizma.

Negativni FeLV testovi ne znače da životinja nije nikad bila u kontaktu sa virusom, odnosno da nije razvila imunitet, s obzirom da se ovim testovima dokazuje prisutnost samog antigena, a ne antitijela.

Preporuka je da se na FeLV testiraju sve mačke, jer ovaj virus izaziva bolesti i smrti u mačaka više nego bilo koja druga bolest ili stanje. Testiranje valja provoditi bez obzira ne cjepljenje. Testiranje treba izvrštiti IFA metodom, ali obavezno dva puta u razmaku od 3mj., s obzirom da je moguće da u ranim stadijima bolesti životinja bude IFA negativna. Isto tako, preporuča se da se u kućanstvo ne uvodi mačka bez tromjesečnog perioda čekanja, u kojem ta životinja mora biti dva puta IFA negativna.

TERAPIJA

Osnova liječenja je izolacija mačke od drugih životinja, odnosno drugih zaraznih bolesti. Od velike važnosti je i kvalitetna prehrana, redukcija stresa, redovita dehelmintizacija i cijepljenja protiv drugih zaraznih bolesti, te promptno liječenje bilo kakvih simptoma čim se oni jave.

Od lijekova se mogu primjenjivati antivirusni lijekovi (kao na pr. AZT), no oni izazivaju niz ozbiljnih nuspojava, pa je tako njihova primjena upitna, no preporučuje se primjena imunostimulansa, kao što je npr. interferon.

Postoje eksperimentalni protokoli koji kombiniraju AZT sa imunostimulansima (Interferon, Propionbacterium acnes).

Moguća je i primjena kortizona (Prednisolon), jer oni smanjuju broj abnormalnih limfocita u cirkulaciji, osim toga Prednisolon direktno djeluje na stanice nekih tumora (npr. limfosarkoma). Kod primjene kortizona od izuzetne je važnosti znati da oni djeluju supresivno na imunološki sistem, te da su takve životinje osobito osjetljive na druge infekcije.

Specifični karcinomi vezani uz FeLV imaju svoj protokol liječenja, no u slučajevima takvih karcinoma preživljavanje je vrlo slabo.

PREVENCIJA

Danas postoji veći broj vakcina za FeLV. Proizvode se kao monovalentna ili polivalentna cjepiva (kombinacija FeLV sa drugim zaraznim bolestima). U cjepivu se koristi inaktivirani ("mrtav") cijeli virus ili virusni protein odgovoran za stvaranje imunološkog odgovora.

U prosjeku, cjepivo zaštićuje u 80-90% slučajeva. Za sve vakcine preporučeno je dvokratno davanje u razmaku od 2-4 tjedna. Cjepiti počinjemo u dobi od 8-9 tjedana starosti. Preporuča se i godišnja revakcinacija, tzv. "booster" vakcinacija.


Autor teksta: Larissa Steinberger dr.vet.med.//Forum Šapice

[Dj.Vesna]

MAČJE ZARAZNE BOLESTI KORONAVIRUSIMA

Mačji koronavirusni enteritis

Mačji koronavirusni enteritis (Feline Coronavirus Enteritis - FCE) je zarazna bolest mačaka uzrokovana virusom iz porodice coronavirusa (Feline Coronavirus - FCoV). Mačji koronavirus uzrokuje i izrazito tešku zaraznu bolest mačaka mačji zarazni peritonitis (Feline Infectious Peritonitis - FIP). Postoje tri viđenja zašto kod nekih mačaka coronavirus izazove enteritis, a kod drugih FIP. Prvo kaže da su u igri dva soja koronavirusa. Izrazito virulentni i patogeni soj - virus mačjeg zaraznog peritonitisa (Feline Infectious Peritonitis Viruse - FIPV) i puno benigniji (nevirulentni ili slabo virulentni) - mačji crijevni koronavirus (Feline Enteric Coronavirus - FECV). Drugo viđenje istog problema kaže da kod određenog broja zaraženih mačaka FECV mutira u FIPV, ali razlog te mutacije nije poznat. Treće viđenje je da u biti nema posebne razlike između FIPV-a i FECV-a per se, nego samo razlika u načinu odgovora imunološkog sustava kod pojedine mačke.

Mačji koronavirusni enteritis je crijevna bolest koja rezultira proljevom. Proljev može biti različitog intenziteta i trajanja. Najugroženiji su mačići do 12 tjedana starosti, a bolest se može ponavljati više puta kod iste mačke. Neke mačke nakon ozdravljenja ostaju nositelji virusa cijeli život. Bolest je česta u kućanstvima s više mačaka, a naročito u mačjim azilima. Prognoza je jako dobra, a liječenje se sastoji od dijetalne prehrane (kako bi se rasteretila upalno promijenjena i osjetljiva sluznica crijeva) i nadoknade izgubljene tekućine i elektrolita (kako bi se izbjegla dehidracija kod jačih proljeva).


izvor; Forum Šapice